Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

MOTOCIKLI KAO ŽIVOTNA LJUBAV RADOSLAVA SIMIĆA SIPE Istim motorom od evropskih puteva do državnih medalja

17.09.2023. 21:53 21:06
Piše:
Izvor: privatna arhiva

Pedesetosmogodišnji Radoslav Simić, poznatiji kao Sipa, čitav svoj život posvetio je ljubavi prema motociklima. Šajkašanin je strast prema dvotočkašima nasledio od oca, ali je podigao na mnogo viši nivo kada je kao uspešan profesionalni motociklista bio najbolji u Jugoslaviji 2000. godine i kada se popeo na brojne podijume. Kako kaže, želju da vozi trke imao je od malena i upravo ga je ona vodila putem profesionalnog sportiste.

- Prvi motor mi je kupio otac, „apenca“ kog sam kasnije „budž

io“ jer mi je to bilo strašno zanimljivo. Kao klinac sam počeo da radim i neke egzibicije, poput vožnje na jednom točku. Završio sam i saobraćajnu školu za mehaničara, tako da sam apsolutno bio posvećen motorima, njihovom funkcionisanju i vožnji. Odrastao sam gledajući vozače koji su sedamdesetih vozili trke, poput Keni Robertsa, Bari Šina, zbog kojih smo zavoleli motore i „frizirali„ naše apence, maštajući o japanskim motorima. Kako sam odrastao ta želja je bila sve jača i tako sam na kraju ’91. otišao da radim kao moto mehaničar u Austriji, kako bih zaradio dovoljno novca i kupio motor kojim ću da se trkam. To se i ostvarilo, kupio sam Jamahu, sa kojom sam počeo da se trkam u tadašoj Jugoslaviji – priča Simić.

Moto sport je oduvek bio skup, a prema rečima ovog profesionalca, sponzora nije bilo, te su vozači bili prepušteni sebi samima i sopstvenim izvorima prihoda.

- Od moto sporta zarađuju samo vozači na visokim nivoima takmičenjima, poput Moto Dži Pija i drugih organizacija. Na svim nižim nivoima je to teško, često i nemoguće. U praksi vozači odvajaju od usta da kupe motor, da ga održavaju i kupuju sve što im treba, a troškova je mnogo. Često smo u šali govorili da kada padamo prvo čuvamo motor, a za nas ćemo lako, što je strašno, ali tako je bilo. Da nisam otišao da radim u Austriju ne bih imao novac za bavljenje ovim sportom i to je bio slučaj mnogih mojih kolega, svi trkači su tada uglavnom radili negde van granica naše zemlje – priča Simić.

Tokom čitave svoje karijere Sipa je radio u Beču, pa je tako na trke i takmičenje u svojoj rodnoj zemlji stizao nakon završenog posla u firmi i to motorom kojim bi se tog vikenda i trkao.

 

- U petak sednem na svoj motor i krenem iz Austrije, vozim kroz Mađarsku i tu se već uvozam, jer nikad nisam išao autoputem, već kroz mesta i šumice uz Dunav, što mi je na neki način služilo kao zagrevanje za trku. Kada stignem kući u Šajkaš, sa istog tog motora skinem tablice, ogledala, žmigavce, stavim broj, trkačke gume i idem na Mišeluk da vozim trening i trku. Posle trke, vratim na njega sve što sam skinuo i na njemu se vraćam za Austriju, jer već u ponedeljak moram da budem na poslu. Nisam svake nedelje vozio trke, ali sam svakog drugog petka dolazio kući u Šajkaš sa motorom i stalno sam ponavljao tu praksu – priseća se Sipa.

U svoj nimalo lak put ka uspehu uložio je mnogo rada i truda, ali i velike količine novca, jer su ulaganja bila značajna i konstantna.

- Radio sam prekovremeno da bih imao novca da uložim u motor i svu opremu koja treba za trke, a sve se troši i zahteva konstantna ulaganja. Kad bih stavio na papir sav novac koji sam uložio, verovatno sam mogao tri kuće da napravim, ali to ne bi bilo to i nije mi žao uopšte – kaže Simić kroz smeh.

Najveći uspeh Simić je ostvario 2000. godine, kada je bio najbolji u Jugoslaviji, da bi i nekoliko sezona nakon toga nastavio da vozi na visokom nivou, u klasi od 600 kubika.

- Ta klasa mi je bila omiljena, a i kada sam 2005. godine kupio novi serijski motor, bilo mi je jeftinije da se kupi oprema da se on frizira, kako bih bio konkurentan i dobio priliku da i dalje vozim na visokom trkačkom nivou, što sam u periodu od nekoliko godina i ostvario. Vremenom sam izgubio korak sa kolegama trkačima, trebalo je više investicija kako bi motor imao više snage na pravcima, nisam mogao to da pokrijem, pa su me onda stizali profesionalni vozači koji su kupovali trkačke motore tako da moj serijski motor više nije mogao da se meri sa njima – objašnjava Simić.

Profesionalnu karijeru završio je u Srbiji 2008. godine. Poslednju trku vozio je amaterski 2014. godine kada je ispred svoje firme predstavljao modele motora koje je ta firma prodavala.

- Firma je povremeno organizovala trke kako bi svojim kupcima pokazala motore na delu, tako da sam često vozio i uživao u tome. Na jednoj od tih trka kao čovek od pedeset pet godina našao sam se u društvu duplo mlađih momaka, koji su me pitali šta ja tako mator tražim tu, odgovorio sam im da sam došao malo da se provozam. Kada sam ih posle sve ostavio u prašini, daleko iza sebe, na kraju su mi prišli i pružili ruku...  – priča bivši šampion države.

Tokom svoje karijere, a i nakon nje, Simić je imao podršku porodice koja je razumela njegovu ljubav prema motorima, trkama, pa su ga tako često pratili i gledali kako kroti krivine različitih staza. Iako je ovaj sport jedan od onih koji može da bude opasan, Simić kaže da ljudi treba da budu svesni da se njime bave profesionalci.

Kako kaže, iako je nakon više od 25 godina rada u struci moto mehaničara promenio posao, i dalje je u kontaktu sa motorima, ljudima koji se trkaju, svojim nekadašnjim kolegama, prijateljima, ljudima koji su ga pratili i podržavali i nada se da će moto sport u Srbiji i naši trkači dobiti pravu stazu na kojoj bi mogli da pokažu svoj kvalitet.

Srđan Knežević

Autor:
Pošaljite komentar