Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

OSAM DANA U PEKINGU (3) Mobilni im dođe kao pomoćna personalna memorija

23.09.2018. 14:30 14:30
Piše:
Izvor: Na Sajmu knjiga Foto: N. Šaponja

Petak, 24. avgust 2018.

Usred jutarnje gužve i dalje tražim ovdašnju SIM karticu, koju neoprezno nisam kupio juče. Jedino je ja još legendarno nemam. A u Kini ne možete baš najbolje, ne, ne možete uopšte, komunicirati ako nemate njihov broj i ako niste povezani sa aplikacijom za mobilne WeChat. Ako pak imate sve to, možete šta hoćete. Ogromne količine informacija su vam dostupne u veoma kratkom roku. Možete da šaljete i primate šta hoćete, da se čujete sa prijateljima kad hoćete. Jedini je problem što je obližnja poslovnica Čajna mobajla još uvek zatvorena, pošto radi od devet do pet, u vreme kada smo mi uvek negde uplanirano daleko.

Sada je osam i ja se, neobavljena posla, vraćam u hotel na doručak. Na ulicama okolo paralelni životi huje. Mlade dame, doterane na isti način i u isto vreme kao u Frankfurtu, voze se biciklom na posao. Neke starije žene sa mačevima mašu na trotoaru, u skoro pa samurajskim kretnjama. Zanemaruju apsolutnu gužvu i ljude koji u rekama teku pored njih. Kuda ustvari svi ovi ljudi hrle, zapitao bi se dokoni stranac. Na groblje? Ma ne, nije danas dan mrtvih.

Dok hodam, gledam kako se svuda okolo rasprostiru saobraćajne Ešerove petlje. Kina je zemlja koja vrlo otvoreno pokazuje da je promena moguća. Samo mora da postoji unutrašnji potencijal. Uvek imam na umu Srbiju kada se u vlastitoj glavi dotaknem ovakvih stvari. Koji su naši potencijali? A koje perspektive? U percepciji drugih, u ponašanju nas samih, u nerazumevanju sveta, nije teško videti da smo deceniju i po bili prinudno, a još deceniju i po skoro pa namerno izopšteni iz sveta. Unutrašnji kohezivni smisao koji bi elita mogla da proizvodi ne postoji. Ta elita skoro da ne postoji. Životne kontekste nam, to je više nego očigledno, određuju uglavnom neki reciklirani likovi.

Mi idemo danas na Sajam knjiga, koji nije ni daleko ni blizu, oko tridesetak minuta autobusom. Ulazimo u, da li je to potrebno ovde reći, ogromnu halu pekinškog sajma. Oči iz Meksiko Sitija, Džakarte, Njujorka i Ciriha, Pariza, Londona i Novog Sada, Barselone, Sidneja i Tel Aviva posmatraju svet kineskih očiju. I proveravaju, koliko mogu, da li vide isto.

A ja pak tradicionalnu kinesku građevinu sa Tjenanmen trga, pored koje smo upravo prošli pre dolaska na sajam, još uvek upoređujem sa sećanjem na dosledno napravljenu tradicionalnu kinesku kuću u Novom Sadu, na Telepu, pored Dunavca, koju sam kao trogodišnjak gledao iz korpe očevog bicikla pre prilično godina. Ta setna građevinarska dosetka lokalnog penzionisanog mornara bila je intrigantna bomba u mojoj tadašnjoj percepciji prostora. Dečije naporno sam svako malo insistirao da me odvedu da ponovo vidim tu kuću koja pokazuje i zrači drugačije.

Sada vidim da današnji Peking menja percepciju na drugi način, ne toliko tradicionalnom arhitekturom, koliko izražajnom i probojnom hipermodernošću. Iza ovih kulisa se sluti da dramatične promene kineskog društva u poslednje tri decenije pokazuju na pojavnom nivou kako se konzumerizam i materijalizam stapaju sa vrednostima socijalizma. Kako to stoji suštinski, videćemo.

A sam Sajam knjiga, kao i svugde, biva užurbanom monumentalnošću privremene slike. Knjige, poput kineskih jela, svakodnevno menjaju kontekste, a sajmovi su tu da ozvaniče promenu. Mi posećujemo nekoliko najvećih izdavača i pamtimo ovaj, za nas, prvi kontekst, tek uspostavljenu sliku. Naša mala grupa od desetak ljudi postaje brzo kompaktna i interaktivna. Vrlo lako oko nas lete iskustva sa svake strane globusa. Usredsređeni na ogroman protok informacija, hrabro plivamo u njima.

Posmatram sagovornike Kineze kako vešto koriste mobilne telefone za simbolički transfer zapadnih u kineske simbole, u njihove pojmove, znanja i ukupan spoznajni svet. Mobilni im dođe kao pomoćna personalna memorija, a i kao pomoćni komunikativni organ. Čini mi se, daleko više nego nama na Zapadu.

Listam simpatičnu knjigu o mačkama. Tiraž? Sitnica, samo tri milona. Za sada. Listam i “Rečnik Maćao”, knjigu inspirisanu “Hazarskim rečnikom”, i prisećam se društvene polemike koju je ovde ta knjiga pre nekoliko godina izazvala. Objavljena je u Kini pre Pavićeve knjige koju je kineski autor Han Šaogong imao prilike da čita na engleskom. Inače, ovde je Pavić toliko popularan da, čak i najpopularniji pevači sa respektom misije izvode pesme inspirisane ovom knjigom. Pomen ovog pisca jeste šifra prepoznavanja vrednosti i uspostavljanja bliskosti. Reč Srbija, ođednom zadobija težinu. Milorad Pavić, očitio je, živi sve dublje u kineskoj kulturi, a kod nas je, meni se čini, skoro pa zaboravljen.


Žedni sveta i svetske poezije

Pored knjiga savremene kineske književnosti, na koje smo sami, a i od strane različitih domaćina usmereni, promiču pored mene prevodi koji integrišu u kinesku kulturnu mapu i sve ono lebdi po policama sa knjigama u Zapadnom svetu… Od Hokingove “Kratke istorije vremena” pa do “Roditeljstva s ljubavlju i mudrošću”... Skoro svi stihovi kao da su tu, od Bodlera i od Ezre Paunda do Mahmuda Derviša i Andradea. Kina kao da je žedna sveta i njegove poezije.


Posete u pet izdavačkih kuća na sajmu su proizvele još četiri ili pet puta toliko susreta. Teško je baš biti uvek i sasvim u svemu. Ali, recimo, nekada i u daljini susretnete blizinu. Beilin se bavi studijama naše kulture, piše tekstove za ovdašnje novine, pre koji mesec se vratila iz Beograda, a u oktobru će nam ponovo doći u goste. Zna štošta o pravdi i pretežno stereotipnoj nepravdi za Srbiju u globalno koncipiranom pogledu zapadnog sveta. Zna razloge zbog kojih je Peter Handke izopšten iz percepcije savremene nemačke literature. Oduševljena je idejom da je u Beogradu upoznam sa Milisavom Savićem i romanom “Hleb i strah”, koga ovde imam na engleskom. I koga ću joj poslati zajedno sa njegovim “La Sans Pareille”.

A mi radimo, šta drugo do biznis, make money, ako je moguće, naravno. Začudno, van posla, skoro da svi, uključujući i domaćine Kineze, imamo sličan književni ukus. To već postaje opasno. Šalim se, tako i treba, ukus nam niko ne nameće, to je prostor slobode koji biramo sami. Rebeka, ovoga puta bez tetoviranih istambulskih čarapa, kao što i priliči londonskom agentu i skautu, kao iz rukava sipa najčudnije tračeve o engleskim izdavačima, Klaudija pak nemački precizno provaljuje političku strategiju kineskih izdavača i strukturu sajma, Elena je ozarena što je srela svog omiljenog pisca koga je prevodila i učinila vidljivim u Meksiku, a španski izdavači su svet za sebe, potvrđuje Dijana iz Venecuele, koja radi, a gde bi, nego u Španiji, na stalnoj relaciji između Madrida i Barselone. Ona se ipak čudi kako to da sam otkrio Isidora Blajstena čija genijalnost nije još tamo dovoljno primećena. Čitalački ukus, naravno, potraga za bitnim, ključno, i, kao i uvek, mala pomoć prijatelja, skromno odgovaram.

Posle idemo na večeru. Negde daleko. Ili možda blizu? Relacije ovog grada su mi još uvek neuhvatljive. Restoran u koji idemo se nalazi u ulici k’o iz naših siromašnih pedesetih, sve redom udžerice sa beogradske periferije iz ranih filmova Žike Pavlovića, ili sa Dušanovca iz romana “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihajlovića. U dvorištu, na terasi upriličenoj nad garažom, tik kod komšijskih krovova, služe nas najboljom svetskom hranom, pijemo aperol špric i holandsko rošfor pivo, a tu je i njujorški bruklin. Sve za uživanje, sve po ukusu Zapadnog sveta… Jedem salatu od škampa sa avokadom i prženim azijskim orasima. U Pekingu su svi ukusi blagi. Ostali jedu dijametralno različite stvari, koje sve deluju kao da su iznesene iz kuhinje nekog restorana iz Firence ili Milana.

Nakon najboljih pića, usred ponoći lutamo pekinškim uličicama. Sloboda nema cenu. Ne, ne odlazimo još u hotel, tu je i bar The Other Place. Sasvim atipično kineski. Ali, unutra su gosti i potencijalni japanski prijatelji, koje nismo ni sreli na sajmu, ali s kojima imamo da razmenimo različite književne informacije. Pravi ljudi, kuća iz Japana, slična “Agori”, uglavnom takve srećem po sajmovima i okolo njih, verovatno po jungovskim zakonima sinhroniciteta. Pijemo, dakako kraft piva, i bavimo se i ovde, gle čuda, izdavačkim poslom, a u nekom momentu me gazda, upadljivo crvenkasti Škot, koji zaista zna šta su prava piva, upoznaje sa dvojicom svojih važnih ljudi. Iz Majdanpeka su i iz Beograda. Hoće da me časte specijalnim pićem ovde u Kini, specijalnim jer je potpuno nepoznato ovdašnjem stanovništvu, rakijom od ananasa (koju oni sami prave, verovatno u nedostatku šljive). Pitam ih mogu li da pozovem prijatelje iz Amerike, iz Sijetla i Njujorka. Amerikancima godi što ih pozivam na sasvim egzotično piće, a Srbi se u sebi pitaju, koji će nam ovi Ameri. Za njih sam i ja stranac. Svi na kraju uživaju.

Nenad Šaponja

Autor:
Pošaljite komentar
OSAM DANA U PEKINGU (1): Ne da se prehodati, ni lako, ni brzo

OSAM DANA U PEKINGU (1): Ne da se prehodati, ni lako, ni brzo

09.09.2018. 16:53 16:56