Alisa Olejnik: Bitno je ne želeti da se ponavljaš
Predstava „Gerdina soba“ Osobnjak teatra iz Sankt Peterburga, pobrala je čak pet nagrada na nedavno održanom festivalu pozorišta za decu i mlade Novosadske pozorišne igre.
A kako i ne bi, kada u njoj igra Alisa Olejnik, čarobna, neuhvatljiva, vešta, i duhovita, izgledom devojčica. Jedina je glumica u ovoj vanrednoj predstavi, inspirisanoj Andersenovom bajkom „Snežna kraljica“, s mnogim zahtevnim zadacima i ulogama, koje Alisa Olejnik ostvaruje zahvaljujući i podršci svojih kolega, neprocenjivo vrednih pomagača Evgenija Filimonova i Kirila Smirnova, koji iza scene „oživljavaju“ sobu.
Ova predstava se odigrava u Gerdinoj sobi, jedinom prostoru koji uz pomoć čudesnih ideja nudi toliko različitih scena i situacija, šetajući se kroz vreme i godine glavne junakinje, sve uz pomoć glumice neiscrpne energije i kreativnosti, koja stvara gotovo eterične prizore.
U Novom Sadu ste igrali čak dve predstave zaredom, po vašoj želji, a sami ste na sceni. Da li je bilo teško igrati ih jednu za drugom?
– Da, nije lako igrati dve predstave, pogotovo po ovakvoj vrućini, s obzirom da sam ja iz Sibira, i živim u Sankt Peterburgu. Ali, znali smo da su ljudi zainteresovani, i da je malo da se odigra samo jedna predstava. Prosto smo išli na to da još ljudi može da je pogleda.
Da li bi se složili da je Gerdina soba, soba uspomena? Šta uopšte mislite o uspomenama? Da li su one za nas opterećenje, i treba ih potisnuti, zaboraviti? Šta nam daju u životu?
– U predstavi postoji nekoliko realnosti. Prva su uspomene, a druga su ono što se dešava ovde i sada. Gerda proživljava svoju sadašnjost, svoju mladost, detinjstvo, starost, i svaki čas se prešaltava iz jednog u drugo vreme. Slažem se, s jedne strane su uspomene koje se roje u tvojoj glavi, i ne daju ti da učiniš korak napred. Da, može se i tako posmatrati.
Iznenađujući je izbor muzike, od klasične, do moderne i etno napeva. Ona je divna, a istovremeno inkorporirana u samu predstavu, da čak daje novu dimenziju svakoj sceni. Kako je izabrana?
– Naše stvaralaštvo je generalno kolektivno. Zajedno radimo i zajedno stvaramo, i naš majstor tona, svetla, i naš režiser, i mi kao glumci. Mi smo svi jedan kolektiv i stvaramo ovde, i sada. Naravno, svako donosi svoju ideju, a glavni majstor zvuka Jurij Lejkin je sve te ideje slio u jednu.
To kolektivno se i vidi, jer je predstava izuzetna u svim segmentima. Očigledan je studiozan rad na svemu, od rekvizita i prizora, koji imaju vanrednu estetsku dimenziju. Koliko je vremena potrebno da se dođe do tih rešenja, lutaka, i konačnog izbora i izgleda rekvizita?
– Isprobavali smo tri, četiri različite scenografije, i različita rešenja, materijale, počev od tog stola koji je na sceni, i do ovoga sada koji ste videli na sceni. Posle pola godine je naša rediteljka Jana Tumina zamislila da to bude soba, nacrtala je, i onda smo svi počeli da je pravimo od drveta. Lutke koje vidite u predstavi su ručni rad naše umetnice Kire Kamalidinove, ali učestvovali smo i dalje svi u tom procesu. Donosili smo grančice koje koristimo u predstavi, išli u šumu, iskopavali i donosili ih. Išli smo na buvlju pijacu, i tamo smo, na primer, našli naočari koje se koriste u predstavi. One su pravi raritet.
Kako sada napraviti novu dobru, nakon ovakve predstave, a da ne liči na nju?
– To je veoma prosto. Bitno je ne želeti da se ponavljaš. Meni su nekoliko puta već nudili da nešto slično napravim, ali ja to ne želim, jer ja moram da uradim nešto što ne znam, oko čega ću se truditi, jer se na taj način usavršavam.
Imate neku posebnu temu na umu kojom bi se bavili u novoj predstavi?
– Da, sad pravim sama jednu predstavu o Belki i Strelki, psima koji su leteli u kosmos. Inače, bavila sam se i temom cirkusa sa životinjama, koji je u Rusiji veoma zastupljen, a ja smatram da je to jako loše, i želela bih da životinje prestanu da budu zloupotrebljavane i da se na njima vrše razni eksperimenti. Ceo život se trudim da budem pažljiva i da se pažljivo odnosim prema svemu oko sebe, iako se kod nas u Rusiji dosta surovo odnose prema životinjama. Ne bih volela da u predstavi bude direktno rečeno da je to loše, ja sam protiv toga, nego prosto pokušavam da nađem metaforu, kroz koju bih najbolje mogla to da izrazim.
N. Pejčić