Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

INTERVJU Vladimir Kostadinović, džez bubnjar: Svaki nastup u Srbiji za mene je praznik

15.11.2023. 18:00 18:10
Piše:
Izvor: Roberto Cifarelli

Bubnjar Vladimir Kostadinović, koji već duže od dve decenije živi i radi u Austriji, rado je viđen gost na domaćim binama, a naročito na Novosadskom džez festivalu.

U glavni grad Vojvodine stiže 17. novembra kada će svirati sa sekstetom Aleksa Sipijagina, renomiranog trubača koji se nedavno preselio iz Sjedinjenih Američkih Država u Evropu i okupio novu ekipu muzičara. Njegov novi sekstet, koji dopunjuju tenor saksofonista Lenart Krečič, alt saksofonista Jaka Kopač, pijanista Deni Griset, i kontrabasista Džoš Ginsburg, premijerno će videti upravo novosadska publika. Sa Kostadinovićem smo razgovarali o tome kako je došlo do ove saradnje, a prirodno su se nadovezale i brojne druge teme, imajući u vidu bogato iskustvo bubnjara koji je yezerskim poslom proputovao Evropu i Svet, uzduž i popreko.

Kako je započela tvoja saradnja sa Aleksom Sipijaginom, s kojim ćeš nastupiti na predstojećem Novosadskom yez festivalu?

Sipijagin i ja upoznali smo se prošlog avgusta u predivnom istarskom gradiću Grožnjan, gde se svake godine održava letnja yez škola, u kojoj polaznike podučava međunarodna ekipa mentora, predvođena dobitnicima Gremija i drugim vrhunskim yez muzičarima sa svih strana planete. Pored yez radionica organizovan je i festival pod naslovom “Jazz is back”, na kome se moze čuti autorska muzika različitih pravaca, od tradicionalnog yeza do savremenih fuzija. Ove godine je jedan od mentora bio i Sipijagin, a ja sam nastupao poslednjeg dana festivala kao sajdmensa Markom Črnčecom i Brunom Mičetićem, gde su nam se spontano pridružili na bini Aleks i basista Boris Kozlov. Te večeri u Grožnjanu bio je i Džon Rajli. Došao je na naš koncert i seo bukvalno na metar od mene iza bine. Iskreno, ne dešava se baš svaki dan da ti na koncert dođe i posmatra svaki tvoj pokret neko ko je svirao sa Majlsom Dejvisom, Skofildom, Stenom Gecom, Džoom Lovanom, u Village Vanguard Orchestra... Priznajem da sam bio užasno nervozan, međutim nakon nekoliko taktova nervoza je nestala, a odmah posle koncerta usledilo je upoznavanje i druženje sa celom ekipom do kasno u noć.

Na poslednjem Sipijaginovom albumu svirali su velikani savremenog yeza Kris Poter, Dejvid Kikoski, Met Bruer i Džonatan Blejk na bubnjevima. Ovom prilikom je za novosadski koncert najavljen novi sekstet. Kakvu postavu i kakav repertoar će novosadska publika moći da očekuje? 

U poslednjih nekoliko godina Sipijagin je sa svojim njujorškim sekstetom izbacio nekoliko albuma za čuvenu izdavačku kuću Criš Croš, i ima nekoliko različitih kombinacija muzičara u bendu koji se smenjuju od albuma do albuma. Neki od njih su Kris Poter, Vil Vinson, Šejmus Blejk, Skot Kuli, Yef Tejn Vots, Antonio Sančez, Dejv Kikoski, Yonatan Blejk. Nakon što se nedavno preselio u Evropu, jedan od njegovih prvih nastupa posle nesrećne korone bio je sa Ljubljanskim big bendom u kome je umetnički direktor moj prijatelj i sjajan saksofonista Lenart Krečič, koji je pozvao Sipijagina da dođe u Sloveniju kao solista. Aleks je nakon tog nastupa bio oduševljen Lenartovim sviranjem i obojica su došli na ideju da bi bilo super da organizuju ekipu muzičara sa ovih prostora i naprave Aledž Sipiagin EU Sedžtet. U tom vremenskom periodu sam nastupao kao solista svirajući svoju autorsku muziku aranžiranu za veliki yez orkestar, prvo sa Beogradskim, pa zatim Zagrebačkim, a odmah nakon toga i sa Ljubljanskim big bendom, sa kojim sam snimao i album našeg zajedničkog prijatelja, alt saksofoniste Jake Kopača. Lenart nam je tih dana, za vreme snimanja, ispričao Aleksovu ideju i rekao da bi bilo sjajno ako bismo svirali u njegovom novom sekstetu. Odgovor obojice bio je kratak i jasan: “Da, naravno”.

Koliko ćete imati priliku da se “uigrate” i na koji način se pripremate za predstojeće nastupe?

– Aleksove kompozicije su zahtevne i kompleksne, ali sa druge strane veoma izazovne i melodične, što omogućava i daje dosta prostora za interakciju i improvizaciju. S obzirom na to da svi živimo u različitim delovima Evrope, nažalost nemoguće je organizovati bilo kakvu probu. Iz tog razloga, poslao nam je svima pre nekoliko dana muziku i note preko imejla, sastaćemo se u Novom Sadu dan pre koncerta i proći ukratko ceo repertoar, pa šta nam Bog da (smeh). Nije prvi put da se kod yez muzičara ovakve situacije dešavaju i da se repertoar uvežbava u hodu, imamo već iskustva sa tim. Što bi Duško Gojković rekao: “No Panik On Titanik”.

Nije ti prvi put da dolaziš na Novosadski yez festival. U kakvom ti je sećanju i uspomeni ova manifestacija od prvog dolaska do danas?

– Svaki koncert koji sviram mi je veoma važan. Ali naravno, uvek je osećaj sviranja u svojoj zemlji nauporediv sa doživljajem bilo kog drugog nastupa. Svaki nastup u Srbiji za mene predstavlja praznik i godišnjicu. Mnogo mi je drago što će publika imati priliku premijerno da čuje i vidi ovaj bend. Moj prvi nastup na yez festivalu u Novom Sadu bio je 2006. godine i od tada sam nastupao sedam puta u različitim formacijama. U najboljem sećanju mu je ostao nastup sa kvartetom Šejmusa Blejka. Našli smo se na dan koncerta i preleteli repertoar na tonskoj probi. Međutim, onaj trenutak kada se ugase svetla na bini i kada uletiš u interakciju sa takvim muzičarem kao što je Šejmus, shvatiš zašto voliš muziku najviše na svetu.

Nastupajući po svetu upoznao sam i puno drugih ljudi, menayera, organizatora festivala i klubova, stekao različita iskustva, ali Novosadski yez festival je, po mom mišljenju, jedan od boljih kada je u pitanju umetnički program i sama organizacija. Takođe, nema komplekse u smislu da se po difoltu više pažnje posvećuje stranim izvođačima nego našim umetnicima koji žive tamo. Znaju da cene svoje ljude koji su uspeli u svom poslu daleko od kuće.


Sećanje na Duška Gojkovića

Jedan si od muzičara koji je vrlo aktivno radio sa legendarnim Duškom Gojkovićem u poslednjoj etapi njegove karijere. Kako se sećaš te saradnje ne samo u profesionalnom, već i ljudskom smislu?

– Tih 10 godina bilo je divno životno iskustvo. Duško je bio moj muzički otac, mentor i velika inspiracija, neko sa kim sam proveo divne trenutke svog života na sceni i van nje. Neverovatna je čast kad neko stekne poverenje i izabere tebe od svih koje poznaje u svojoj 70-ogodišnjoj muzičkoj karijeri, da budeš bubnjar u njegovom evropskom kvintetu.  Sećam se snimanja albuma “Dusko Goyković njith Strings: The Brandenburg Concert” zajedno sa simfonijskim orkestrom i legendarnim Piterom Kingom. Bio je veliki izazov svirati sa ljudima koji su mnogo iskusniji od tebe, jer ti daju dodatnu motivaciju da zaista sviraš i da ne budeš pasivni muzičar. Količina iskustva koju sam stekao svirajući sa Duškom olakšala mi je da pronađem svoj muzički put.

Uvek sam voleo i putovanja sa njim. Uglavnom bismo, posle završenog koncerta negde u Evropi, ostali do kasno u noć u nekom baru ili restoranu hotela. Onda bi Dule voleo da prepričava neke scene koje su mu se dogodile u Americi sa Majlsom Dejvisom, Dizijem, Tonijem Vilijamsom i ostalim magovima džeza.  

Njegov doprinos ne samo na trubi već i u muzici uopšte je bez presedana. Njegov topao zvuk trube je bio toliko autentičan da ste mogli odmah da prepoznate i osetite koliko je duboka njegova duhovnost i duša, kako u sviranju tako i u komponovanju. On će uvek biti moj heroj i zauvek će živeti sa mnom kroz svoju umetnost. Hvala mu beskrajno na uspomenama, muzici i druženju.


Austrija važi za jednu od najrazvijenijih zemalja u Evropi, kada govorimo o podršci za yez scenu. Kako se osećaš kao yez muzičar koji živi u Beču?

– Ja sam 2000. godine otišao da studiram u Gracu, jer u Srbiji u to vreme nije postojala yez akademija. Prvi korak kada čovek ode daleko od svoje domovine je osloboditi se straha i sprijateljiti se sa nepoznatim. Bez obzira šta osećamo ili kakva je trenutna situacija, treba da budemo ono što jesmo i dopustimo da se ostalo događa samo od sebe. Po završetku master studija u Gracu, 2006. sam se preselio u Beč gde i dan danas živim. Ovaj grad može da se pohvali  velikim brojem klubova, festivala i univerziteta. Privlači i okuplja brojne sjajne mlade umetnike iz celog sveta. Rado posećujem mesta kao što su Porgy & Bess, Jazzland, Zwe i Wiener Konzerthaus i preporučujem ih svakom ljubitelju dobre muzike.

Sada si već iskusan muzičar u četrdesetim, sa velikom „kilometražom” u radu s poznatim muzičarima. Da li si aktivan i na klupskoj sceni?

– Da, rado posećujem sešne. Više kao slušalac, ali se ponekad pridružim studentima na bini i odsviram s njima par stvari. Jednom prilikom tako, u njujorškom klubu Smalls, svirao sam sa trubačem Rojem Hargruvom. On je uvek voleo uvek da dođe na sešn, odsvira koji standard i ujedno motiviše i podrži mlađe generacije. To je divan gest, zar ne? Druženje i sešni su mi uvek bili OK još iz studentskih dana. Svašta čuješ i naučiš. Ali kada su u pitanju moji koncerti, nikada nisam želeo da budem lokalni matador i sviram svake nedelje steady gig u svom gradu. To je stvar ličnog izbora. Draže mi je da prođe neko vreme, pa da se zaželim domaće publike, a i oni mene.

Nikola Marković

Autor:
Pošaljite komentar