Uz odlazak književnika Miodraga Karadžića (1950–2020)
Pod Durmitorom, na izvoru Vukova jezika, u šavničkoj opštini koja je i moja, dosad nije niko osim Miodraga Karadžića uspeo da sve uzima kao što je uvek bilo, a da nam se čini da to prvi put gledamo.
On ja na svojoj očevini, u Petnjici, i u svojoj ujčevini, na Pošćenju, u dva mesta koja se dodiruju, na školskim raspustima i u sličnim prilikama, nad kanjonom Nevidio video kako se izvorna reč, najčešće sirova i gruba, može destilovati tako da je svi primaju kao lekovito piće.
Mijo Karadžić je išao kroz svoj kanjon, osamljen, namerno takav, originalan, đavolski s rođenjem obdaren, skrajnut od književnih središta, a postigao je poviše od onih koji se udružuju i međusobno pomažu. Niko kao on nije pronašao jedinstvo prigušene patetike i humora koji osvežava, zbir gorštačke otmenosti i naivnosti, bistrine uma i neukosti, u više generacija u isti mah, a da sve to prikaže bez izrugivanja, s naklonošću u kojoj se prepoznaje njegova dobrota.
Podesilo se da su njegove likove kao da ne glume tumačili Drago Malović, Veljko Mandić i drugi koji su mi kao nikšićkom gimnazijalcu pokazivali kako se ulazi u pravo pozorište. Srećom, to je tako doživeo i reditelj Živko Nikolić. Sada su svi onamo i zajedno, zadovoljni što će ih Mijo kao nikad uveseljavati pričom o nama kakvi smo ostali. Neće mu verovati da je Đekna umrla. Ne verujemo ni mi, iako znamo da je morao da ode kad više nije mogao da se smeje.
A meni se čini da će me koliko je sutra nazvati i po običaju upitati:”Ima li đe kakog izdavača ili je sve izdato?”
Laku noć, prijatelju kakvog neću naći!
Akademik Miro Vuksanović