VKS da odlučuje i o žalbama na drugostepenu presudu
proširenja sudeće nadležnosti Vrhovnog kasacionog suda, najvišeg suda u Srbiji.
Ova ideja, kako saznaje “Dnevnik”, zagovara zakonske izmene kojima bi se odlučivanje o žalbama na presude apelacionih sudova kojima je prvostepena oslobađajuća presuda preinačena, po žalbi tužilaštva, u osuđujuću, „prebacilo“ iz apelacionih sudova u nadležnost Vrhovni kasacioni sud.
Magistar pravnih nauka advokat Dragan Pašić, u svojoj pravnoj analizi o ovom pitanju, zastupa stanovište da je „sporna trećestepena nadležnost krivičnih odeljenja apelacionih sudova i da nadležnost Vrhovnog kasacionog suda treba proširiti i na odlučivanje o žalbi protiv presuda drugostepenih sudova “.
- Da bi se poštovanje načela legaliteta bolje postiglo ustanovljava se dvostepenost ili višestepenost krivičnog postupka. Ako viši sud sudi u prvom stepenu, onda je pravno logično da apelacioni sud odlučuje u drugom stepenu, a Vrhovni kasacioni sud u trećem stepenu, a ne apelacioni sud u trećem stepenu, kao što predviđa sadašnje krivično procesno zakonodavstvo - kaže Pašić u razgovoru za “Dnevnik”.
Odredbama Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) omogućena je, naime, žalba na presudu apelacionog suda kojom je prvostepena oslobađajuća presuda preinačena i optuženi oglašen krivim. Istim zakonikom propisano je da o žalbi na drugostepenu presudu rešava apelacioni sud, shodno odredbama ZKP koje važe za postupak u drugom stepenu.
U krivičnoj materiji, apelacioni sud sudi u drugom stepenu po žalbi na presude prvostepenih sudova, u većima sastavljenim od troje sudija, osim u situacijama kad veće za maloletnike sudi na pretresu i kada je sastavljeno od dvoje sudija i troje sudija porotnika, a po žalbi na presude apelacionih sudova postupa petočlano veće apelacionog suda.
Iz ovoga, kako navodi Pašić, “sledi zaključak da u sastavu krivičnih odeljenja apelacionih sudova sudije odlučuju u drugom, ali i u trećem stepenu. Preciznije, u jednom sudu, u istoj organizacionoj jedinici, postoje dva stepena koja odlučuju o žalbama“.
- Osećaj pravne sigurnosti i pravednosti bio bi izraženiji kada bi o žalbi odbrane u trećoj sudskoj instanci, odlučivale sudije koje nisu u sastavu apelacionog suda , već u najvišoj sudskoj instanci - Vrhovnom kasacionom sudu - zaključuje Pašić i ističe da bi samim tim princip legaliteta došao do izražaja.
Bivši sudija nekadašnjeg Vrhovnog suda Srbije Zoran Perović je takođe, kako kaže, u delu stručne javnosti koja je saglasna s idejom da u pomenutim pravnim situacijama za žalbene postupke po presudama apelacionih sudova, umesto apelacionih sudova, treba da bude nadležan najviši sud u državi, Vrhovni kasacioni sud.
- Verujem da sudije sa više godina radnog iskustva u sudu sa većom nadležnošću kao što je to Vrhovni kasacioni sud, odnosno sa najvećom nadležnošću u zemlji u smislu vrhovne odluke, donose i najbolje odluke -kaže Perović i napominje da se može diskutovati o pitanju da li se to i koliko potvrđuje u praksi. Braniocima bi odgovaralo da Vrhovni kasacioni sud bude institucionalno nadležan u ovim situacijama kao sud trećeg stepena,navodi Perović koji je od prelaska u advokaturu i sam najčešće u ulozi branioca.
Stručna javnost, po Perovićevim rečima, saglasna je i s idejom da Vrhovni kasacioni sud preuzme veću nadležnost u pogledu takozvanih vanrednih pravnih lekova, odnosno da bi trebalo vratiti mrežu nekadašnjih vanrednih pravnih lekova.
Po sadašnjem ZKP-u, zahtev za zaštitu zakonitosti je jedini vanredni pravni lek koji se može uložiti u korist okrivljenog i to isključivo zbog povrede zakona na njegovu štetu.
- To je toliko redukovano da u praksi i ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo pošto Vrhovni kasacioni sud ne nalazi nikada da je povređen zakon na štetu okrivljenog-naglašava Perović.
J. Jakovljević
Vanredni pravni lekovi
Ranije su postojali vanredni pravni lekovi koji su, kako ukazuje bivši sudija Zoran Perović podrazumevali da se odbrana u određenom vremenskom periodu, po pravosnažnosti presude, može obratiti Vrhovnom sudu i u pogledu odluke o kazni, ukoliko se pojave nove okolnosti koje mogu uticati na kaznu, a nisu bile poznate sudu koji je donosio odluku.
- Dok je taj vanredni lek postojao, bilo je 19 - 20 procenata prihvaćenih. Postojao je i zahtev za preispitivanje pravosnažne sudske odluke koji je odbrani omogućavao da ukaže na pogrešnu primenu prava, kako procesnog tako i materijalnog. Statistika u vezi tog vanrednog pravnog leka pokazivala je da je u praksi bilo uvažavano 10 do 15 procenata. To znači - ističe Perović - da je jedna četvrtina presuda menjana od strane Vrhovnog suda. Danas bi taj procenat bio i veći s obzirom da imamo četiri apelaciona suda na teritoriji Srbije koji imaju različitu kaznenu politiku u sličnim pravnim situacijama, zbog čega se, u cilju ujednačavanja sudske prakse, i došlo do razmišljanja o formiranju jednog apelacionog suda sa četiri odeljenja.