Srbija je još uvek zaglavljena u tranziciji
profesora, državnih zvaničnika, ekonomista, biznismena, domaćih i stranih investitora, predstavnika međunarodnih finansijskih organizacija i po prvi put Šef misije MMF-a za Srbiju Džejms Ruf.
Centralna tema ovogodišnjeg Kopaonik biznis foruma je šta se “može naučiti iz prošlosti i rešenja za budućost”. Predsednik Saveza ekonomista Srbije Aleksandar Vlahović odgovora u intervjuu za “Dnevnik” šta je prošlost donela ekonomiji Srbije i šta se mora rešiti i uraditi da bi budućnost u ovoj državi bila bolja.
- Srbija je više od dve decenije zaglavljena u dugoj i neuspešnoj tranziciji. To je prevashodno posledica čestih promena političkog konteksta, nepostojanja političkog i šireg društvenog konsenzusa za reforme – kaže Vlahović. - Poput drugih neuspešnih zemalja u tranziciji, strategija „kreni-stani“, ili bolje rečeno odabir linije manjeg otpora, kratkovidost političkih lidera , značili su kontinuirano odlaganje suštinskih strukturnih reformi za neka „buduća vremena“. Pri tome, neefikasnosti sistema su u periodima rasta i konjukture svetske privrede počev od 2004. finansirane prilivom ino kapitala, kroz privatizaciju i razvoj bankarskog sektora, a nakon 2008. pa sve do 2014. kada je taj priliv zbog krize prestao, ubrzanim zaduživanjem.
Nesporan je napredak Srbije u fiskalnoj konsolidaciji, ali takvo stanje treba i održati.
- Rezultati fiskalne konsolidacije u protekle dve godine su iznenađujuće dobri. Ostvaren je rast BDP-a u 2016 od 2,8%. Spoljni deficiti se ubrzano smanjuju: pokrivenost uvoza izvozom je 80%, deficit tekućeg plaćanja ča 4%. Minus u buyetu je, gotovo petostruko manji u odnosu na 2014. godinu. Sada je osnovno pitanje, kako te dobre rezultate konvertovati u trajni i održivi rast. Tu dolazimo do ključne prepreke koja stoji ka tom cilju: nerestrukturirana javna preduzeća, nezavršena privatizacija nekoliko važnih velikih sistema, nereformisana javna uprava, nedovoljno efikasno pravosuđe, zaostajanje za razvijenim svetom u sektoru obrazovanja i nauke…
Evropska komisija, kao i MMF, traže od naše države da reši pitanje javnih preduzeća, pogotovo gubitaša. Može li se taj problem brzo rešiti iako se godinama odlaže?
- Taj problem može i mora da bude rešen u ovoj i narednoj godini. To je prioritetni zadatak. U suprotnom bilo kakvo odugovlačenje i odlaganje će zasigurno ugroziti makrofiskalnu stabilnost i produbiti deficite. To nije samo pitanje privatizacije, već i prethodne promene poslovne filozofije. Drugim rečima neophodno je poslovno finansijsko restrukturiranje javnih preduzeća, kao i velikih sistema u državnoj svojini. Početak podrazumeva izbor profesionalnog rukovodstva u javnoj i transparentnoj procedure. Takođe, neophodna je priprema ozbiljnih strategijskih planova, kada i u kojoj meri ova preduzeća treba da započnu i završe proceš privatizacije. Generalno, pomenuta grupa preduzeća su u ovom trenutku i najveći balast za buyet Srbije, kao i prepreka unapređenju konkurentnosti privrede u celini. Dobro je da je Vlada prepoznala gde se nalaze strukturni problemi naše privrede i da to postavlja kao svoj ključni reformski posao u narednom periodu.
Poželjnih četiri odsto BDP-a kapitalnih investicija ostvareno je tek u prošloj godini, mada se o tome pričalo nekoliko godina.
- U kriznim godinama, kada je smanjen nivo privatnih investicija, Vlada mora da vodi anticikličnu ekonomsku politiku, te da većim nivoom kapitalnih investicija podstiče ekonomsku aktivnost. Na žalost, tokom svih godina krize, sve do prošle godine, nivo kapitalnih investicija je bio manji od 2,5% BDP-a, pri čemu su ukupne investicije (državne i privatne) bile oko 17% BDP – nedovoljno za ozbiljniji rast i razvoj. Da biste imali veće izdvajanje za investicije, neophodno je stvoriti taj dodatni fiskalni prostor. I upravo je štednja u tekućoj potrošnji omogućila veće kapitalne izdatke. Naizgled paradoksalno, u suštini sasvim logično i očekivano. Srbija ima infrastrukturni deficit, potrebna je izgradnja puteva, obnova železničke mreže, gasifikacija itd. Na taj način će se podići i atraktivnost za ulaganje stranih investitora, tj. podstaći nivo privatnih investicija, te je to još jedan, dodatni razlog zašto su nam kapitalne investicije neophodne. No, treba reći da je u prošlosti realizacija kapitalnih investicija bila ispod plana i zbog toga što su nedostajali razrađeni projekti sa svom podrazumevanom dokumentacijom.
Domaći investitori zaostaju u ulaganjima u odnosu na strane, obrazlažući to nejednakim tretmanom.
- Ne bih se sasvim složio da domaći investitori zaostaju u ulaganjima u odnosu na strane. Ako analiziramo ostvarenje u 2016. godini dolazimo do sledećeg zaključka: ukupne investicije su iznosile čak 19%, kapitalne investicije 4,2%, a strane približno 6,5%. Što znači da je fond domaćih investicija iznosio čak 8% BDP-a. Doduše, ovde su zajedno domaće privatne, kao investicije državnih preduzeća. Domaći investitori moraju da imaju jednake uslove ulaganja kao I strani investitori, a svi zajedno očekuju da država, tj. kreatori ekonomske politike u kontinuitetu održavaju makrofiskalnu stabilnost, unapređuju privredni ambijent eliminacijom postojećih prepreka, smanjuju fiskalne I parafiskalne namete.
Ljubinka Malešević