Agroćoše: Siva zona agrara

višedecenijskog neuređenog prometa poljoprivrednih proizvoda i nepostojanja jedinstvenog tržišta kao takvog. Stoga nije ni čudo što, u ovakvom privrednom miljeu, neposredno trpe najviše sami proizvođači, a posredno i država - zbog neubiranja raznoraznih taksi i poreza na promet. Recimo, jedan poznati voćar iz Novog Slankamena tvrdi da njegove jabuke, bez obzira na količinu, dok ne stignu do krajnjeg kupca, prođu kroz šest ruku! I svaka od njih, u tom "podziđivanju" cena, uzme bar dinar-dva, pri čemu se država tu nigde ne pojavljuje. Nije, naravno, teško izračunati koliko koja ruka izvlači zaradu, ne samo iz yepa proizvođača već i iz budžeta. Identična je slika i sa drugim poljoprivrdnim proizvodima.

U ovako "na divlje" organizovanom prometu novac ide iz ruke u ruku, od prekupca do nakupca, od nakupca do otkupljivača ili prerađivača, bez gotovo ikakve kontrole. Proizvođačima, naravno, ostaje najmanje, a državi od tih silnih transfera ni toliko. A obrću se, po pravilu "u kešu", realno velike pare, pogotovo na zelenim i takozvanim kvantaškim pijacama. Posebno je izražena nelegalna trgovina duvanom, koja nacionalnom budžetu godišnje nanosi štetu od, po nekim procenama, oko 300 miliona evra, zatim živom stokom, pa jestivim uljem, suhomesnatim proizvodima, kao i robom iz inostranstva koja je dosta jeftinija, ali veoma sumnjivog kvaliteta – zbog čega svakako najviše ispaštaju potrošači.



Siva ekonomija u poljoprivredi je, osim toga, prisutna i u sezonskom zapošljavanju radne snage. To je najviše izraženo, kao sada, u vreme ubiranja plodova na njivama i voćnjacima. Po podacima Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj (NALED), u Srbiji se na sezonskim poslovima u poljoprivredi godišnje angažuje oko 100.000 ljudi, od čega je njih gotovo 80 odsto u "sivoj zoni". Poslodavci izbegavaju da, mimo dnevnica, plaćaju bilo kakve druge obaveze preme sezoncima i državi. Zbog svega toga je sistem zapošljavanja sezonaca na ozbiljnom preispitivanju i proveri u nadležnim državnim službama. Sve su glasniji i zahtevi za uvođenjem takozvanih vaučera, odnosno radnih markica. To bi, kao što se pokazalo u Hrvatskoj i drugim zemljama regiona, znatno smanjilo rad "na crno", a sezonci bi bili pravno zaštićeni, imali bi zdravstveno osiguranje, priznat radni staž, a regulisali bi se i doprinosi državi.



Postojanje "sive zone", kao i nelojalna konkurencija, posebno se loše odražava na poslovanje zemljoradničkih zadruga, baš kao i pravnih lica koja izdvajaju ne mala sredstva na ime poreza i doprinosa za zaposlene i pride imaju i druga, zakonom predviđena davanja prema buyetu i fondovima. Zadružni savez Vojvodine poslednjih godina više se puta, u vidu zaključaka i apela, obraćao nadležnim državnim organima sa zahtevom da se donese jedinstven program eleminisanja sive ekonomije, u koji bi se, pored poljoprivrednika i ljudi koji se bave prometom poljoprivrednih proizvoda, uključili svi segmenti društva. Na tome sada, po usvojenom Nacionalnom programu za suzbijanje sive ekonomije, aktivno i uz svesrdnu pomoć Vlade Srbije, radi NALED.



Jasno je da svođenje sive ekonomije u prihvatljive okvire nije ni malo jednostavan i lak zadatak. Smanjenje nelagalnog prometa poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i stoke na nivo proseka zemalja centralne i istočne Evrope, po mišljenju stručnjaka, može da se uradi u periodu od tri do pet godina, dok bi evropski prosek mogli da dostignemo tek za deset. Uslov je, dakako, da već prihvaćeni Nacionalni program suzbijanja sive ekonomije prati i nedvosmislena podrška legalnom poslovanju i zapošljavanju – a ona, verujemo i nadamo se, od nove Vlade valjda neće izostati, jer je u opštem interesu.

Kosta Rajević