Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

TVOJA REČ: TAMARA BANJAC (25) I ALEKSANDRA RADOSAVLJEVIĆ (25) – POLAZNICE CENTRA ZA POLICIJSKU OBUKU U uniformi se osećamo lepo, snažno i sigurnije

11.04.2024. 11:39 11:54
Piše:
Izvor: L. Radlovački

Dobro vladanje dve polaznice Centra za policijsku obuku u Sremskoj Kamenici – Tamare Banjac (25) iz Kraljeva i Aleksandre Radosavljević (25) iz Prokuplja – bio je povod da jednog poslepodneva dobiju odlazak do centra Novog Sada, a koji će pamtiti do kraja života.

Naime, u njihovoj neposrednoj blizini jednom starijem sugrađaninu je pozlilo, a Tamara i Aleksandra su bez razmišljanja pritekle u pomoć, reanimirale muškarca, što su na obuci naučile svega nekoliko dana ranije, čime su mu spasile život. Međutim, ma koliko je njihov podvig vredan svake pohvale, budući da su svojom reakcijom i akcijom održale javni čas okupljenim građanima, ove dve buduće policajke su ipak nailazile na osude i negativne komentare, što ih nije u datom trenutku, niti kasnije, ometalo niti demotivisalo.

I dok u Aleksandrinoj porodici ima dosta članova koji su zaposleni pri Ministarstvu unutrašnjoh poslova, a koji nisu forsirali da se i sama usmeri na takav poziv, Tamara je pionirka u svojoj familiji i trenutno je na četvrtoj godini na Kriminalističko-policijskom univerzitetu. Obe imaju nameru da se vrate u svoj rodni kraj, gde bi makar deo radnog veka posvetile u službi svojih građana.

Aleksandra: Tek ćemo videti u čemu ćemo se pronaći, šta će da nam se svidi.

Tamara: Počećemo u uniformi kako bismo se približile našem gradu i ljudima, stekle njihovo poverenje, upoznale se sa kriminalitetom u sredini. A kasnije, konkretno ja, volela bih da to bude operativa, možda i nešto više od toga. Možda i odem iz svog grada...

Nikad ne znate gde vas sve život može odvesti, kao što niste mogle ni da pomislite da ćete doći u situaciju zbog koje i radimo ovaj intervju. Kako ste se uopšte zatekle u svemu tome, šta se sve izdešavalo, šta vam je prolazilo kroz glavu...?

Aleksandra: Imale smo slobodan dan i otišle smo do grada. Kad smo izašle iz „Promenade”, krenule smo da pređemo ulicu kako bismo sačekale autobus da se vratimo u Centar, i čule smo neki udarac, pad. Jedna žena je povikala: „Da li će neko da pomogne?” Tamara i ja smo se okrenule, videle starijeg čoveka kako leži na betonu, samo smo se pogledale i pritrčale odmah, bez razmišljanja, da mu pomognemo. Savile smo se ka njemu, proverile da li ima puls, da li diše i da li mu radi srce, i ništa od toga nije imao. Uradile smo ono što smo nekoliko dana pre toga naučile ovde, reanimaciju.

Tamara: Prva reanimacija je trajala osam ponavljanja masaže srca, nakon čega je čovek opet došao do svesti, počeo da diše i dobio puls, pa smo ga okrenule u bočni koma položaj, što smo sve ovde naučile na obuci. On je ponovo izgubio disanje i puls, vratile smo ga na leđa, krenule u drugu reanimaciju koju sam uradila do kraja, 30 ponavljanja. Dale smo mu i dvaput veštačko disanje. Čovek je došao do daha, pa smo ga opet okrenule na stranu.

Aleksandra: U međuvremenu je neka gospođa zvala Hitnu pomoć, došli su i preuzeli čoveka. Mi smo ga ostavile u svesnom stanju.

Kako su ljudi reagovali?

Aleksandra: Bilo je mnogo komentara, mnogo građana je bilo tu, čak i dosta naših kolega iz Centra. Svakakvih komentara je bilo.

Tamara: Nažalost, bilo je i negativnih. Vikali su da ga ne okrećemo tako, kako ne znamo šta radimo i slično. Jedna žena je posle, ispod objave MUP-a na Instagramu, komentarisala kako je bila prisutna kada smo mu pružile pomoć i napisala „svaka čast”. I tu je bilo ružnih komentara, ali ni mene ni Aleksandru to ne dotiče, jer znamo da smo uradile pravu stvar u tom trenutku, nismo razmišljale o tome ko nam šta priča, da li nas gleda, bitno nam je bilo da spasimo čoveka.


Možda smo i fizički jače od muškaraca

Ali, ono što ste takođe naučile, jeste da umete da reagujete u stresnom trenutku na pravi način. Ne mogu a da se ne dotaknem toga da ranije nije bilo toliko devojaka na ovakvim obukama i uopšte u srednjoj policijskoj školi, a sada imam utisak da vas je maltene pođednako. Koliko je izazovno nositi se sa predrasudama okoline, kako građana, tako i kolega – žena u uniformi?

Tamara: Mogu da kažem i u svoje i u Aleksandrino ime da smo možda čak i od polovine muškaraca ovde spretnije, spremnije i umemo bolje i da odreagujemo, a možda smo čak i fizički jače.

I odvažnije ste... Koliko vam to pomaže da se izborite za „svoje mesto“ u klasi, školi i poslu, a da, s druge strane, i svetu pokažete da niste ništa manje sposobne niti manje vredne?

Tamara: Ja sam u svom vodu zamenik komandira i muškarci su to prihvatili jer su videli moj stav, moje ponašanje, koliko sam ozbiljno shvatila ovo, jer je to jedan korak bliže mom budućem život. Mislim da su prihvatili da može žensko da iznese sav teret.


Kako ste se osećale znajući da ste nekome spasile život?

Tamara:  Iskreno, kada je čoveka preuzela Hitna pomoć, okrenula sam se ka Aleksandri i počela sam da plačem. Bilo mi je jako čudno. U tom trenutku nisam bila svesna da sam nekoga oživela. Nas dve nismo htele da pričamo o tome u Centru, ali je sa nama tada bilo mnogo naših kolega, i kad smo se uveče vratile iz grada, tada je drugarica iz naše sobe odlučila da kaže komandiru šta se desilo, a on je preneo ostalim komandirima i načelnicima, i sutradan je sve počelo... I eto nas gde smo sada.

Aleksandra: Meni je drago što smo spasile čoveka. U tom trenutku smo bile pribrane, svesne šta radimo, a nakon toga smo malo razmislile, nije bilo baš svejedno, stignu emocije kasnije.

Koliko je cela ta situacija uspela da vam na neki način predstavi posao kojim ćete se dalje baviti? Kao i da, biti policajac nisu samo uniforma, pendrek i pištolj, nego i ovo što ste vas dve učinile?

Aleksandra: Pružanje pomoći građanima. Mi nismo ni počele da radimo, a eto šta se desilo. Znači nam mnogo.

Je l' sad strepite da izađete na ulicu?

Tamara: Nismo izlazile nijedan vikend od tada. Imale smo terensku obuku i praksu, tako da smo malo skrenule i misli sa toga. Konkretno, za posao, da, situacija je bila iznenadna, što nam znači, jer mi ne znamo šta nas čeka u ovom poslu, svaki dan je drugačiji, što je jedan od razloga što smo nas dve i ovde.

Kakav je osećaj nositi uniformu?

Tamara: Jako lep. Ja jesam sportski tip, ali kad obučem uniformu osećam se baš lepo, snažno, da mogu dosta toga da iznesem, što u civilu nisam svesna da li bih mogla.

Aleksandra: Osećamo se sigurnije.

Lea Radlovački

Autor:
Pošaljite komentar