Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Senta čuva od zaborava svoje velikane

21.05.2018. 10:05 10:10
Piše:
Izvor: Dnevnik.rs

Potiska varoš Senta iznedrila je velikane nezaobilazne za kulturu Srbije, poput književnika Stevana Sremca i njegovog ujaka Jovana Đorđevića, pisca himne „Bože pravde“, ali je više onih, pomalo zaboravljenih, na koje ukazuje zavičajni letopisac Petar Terzić.

– Ljudi čine grad i dok su oni poznati i priznati, grad će biti poznat i priznat – naglašava Terzić. – Grad, ako nema ljude, nema dušu, a čovek bez duše nije čovek. Iako je naslov nedavne tribine u Srpskom kulturnom centru „Stevan Sremac“ bio „Zaboravljeni velikani Sente“, ipak nisu sasvim izbrisani iz istorije, ali pristup njihovim delima nije kakav zaslužuju.

Naročito je ukazao na Jovana Muškatirovića, Petra Stojšića, Georgija Đuku Popovića i Filipa Đorđevića. Muškatirović, rođen u Senti, bio je prvi Srbin advokat u Ugarskoj, prvi sakupljač srpskih narodnih umotvorina i prvi među Južnim Slovenima objavio 1786. u Beču knjigu „Pritče iliti po prostomu poslovice, timže sentencije iliti ričenija”. U njoj je po azbučnom redu složeno više od 1.000 poslovica, od kojih su mnoge i danas primenjive. Njegova porodica nema potomaka u Senti, ali je taj učeni naslednik srpskih graničara upamćen u varoškim pričama kao izuzetna ličnost pa je pre dve godine osnovano Istorijsko durštvo „Jovan Muškatirović“. 

– Od njega je i Vuk Stefanović Karayić 1836, da tako kažem, uzeo ko zna koliko poslovica i napisao: „Uzeo sam samo ono što je iz naroda i što nisu bezobrazne!“ – podseća Terzić.

Uz Muškatirovića, na spisku prvih advokata u Ugarskoj je i Petar Stojšić, a za njega se i ne zna u Senti! U varoš je dospeo kao mlad jurista iz Sombora, tu zasnovao porodicu i radio kao zakladni advokat. Štampao je i više knjiga, između ostalih „Spomen prošlosti“ i „Cvet milosti ili testament čedoljubivog oca“, 1844. i 1846. u Budimu.     

Izuzetna ličnost bio je paroh Georgije Popović, koji je pri otvaranju Francovog kanala 1802. cara Franca pozdravio na latinskom, a objavio je u Budimu 1815. knjigu „Put u raj“, moralni kodeks. Voleo je i da popije, a jednom prilikom na saboru u Biskupiji u Kaloči, gde je otišao sa starom zapregom i konjima pa mu je tamo za vreme sedeljke od pića malo nos pocrveneo, kolege iz Katoličke crkve šalile su se na njegov račun na latinskom, a kad mu je prekipelo, ustao je i na perfektnom latinskom održao zdravicu. Svi su se postideli i da izglade sramotu, pop Đuki kupe nove karuce i dva ajgira, pa se on tako uparađen vratio kući. 

Teodor Toša Branovački je bio učitelj Stevana Sremca. Nije voleo da piše, ali je upečatljiv trag ostavio vešto ispisujući poslovice, ne samo na srpskom nego i na mađarskom, po bokalima i krčazima za vodu i vino. „Koji mnogo ije, pije, ni za kakav posô nije. Tako je!“, „Dršte čaše svi u ruci a ti gazda vino vuci! Časti goste dok ne svane, dok ti bure ne usahne. Onda gazda laku noć, bog ti bio u pomoć!“ Senćanski muzej ima zbirku grnčarije, pa Terzić s prijateljem Simom Matićem namerava da se između korica knjige nađe žitije Branovačkog.

– Ti časni ljudi, prvaci Sente, poštovali su svoj narod, veru i doprineli da se njegove osobenosti neguju. Najpoznatiji Senćanin, akademik Stevan Sremac je u svojim delima beležio i izreke, poput „Kad pas kobasice jede, sigurno je ukrao“, „Teško svome bez svoga“ ili „Riba i gost treći dan smrde“. Zna se da je on mnogo vremena provodio po kafanama i odatle crpio svoje ideje, tu je upoznavao ljude, pa zabeležio i izreku „Da je voda dobra, ne bi u njoj kreketale žabe, nego ljudi“ – veli Terzić.

Malo se zna da je Filip Đorđević, otac Jovana Đorđevića i još sedam kćeri, trgovac na glasu i član opštinskog Senata, napisao knjigu „Pčelar“, treću po redu o pčelarstvu na ovim prostorima.

– Bio je on zaista izuzetan čovek, jedan od osnivača Školskog fonda koji je u Senti utemeljio poznati sveštenik Timotije Branković, na prvoj proslavi Svetog Save 1859. Jedan od viđenijih ljudi koji su pomagali svoju crkvu i narod. Niko tad nije mogao biti biran u Upravni odbor Čitaonice, Srpskog pevačkog društva „Zora“ ili Srpske crkvene pravoslavne opštine, ako nije bio uzoran građanin – napominje Terzić.

Inače, „Pčelar“ bi i danas bio tiražna knjiga, a štampan je zahvaljujući prenumerantima iz 80 varoši i dva manastira. Imena svih 1.022 su štampana, što je bio i pomen pismenim ljudima tog doba.

Milorad Mitrović

Autor:
Pošaljite komentar