Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Dragan Petrović: Povratak sebi kroz vežbanje

08.02.2016. 17:52 13:33
Piše:

U Limanskom parku, a ponekad i Dunavskom, možemo videti Novosađane koji vežbaju tai či čuan u savršenoj sinergiji sa učiteljem Draganom Petrovićem. Iste pokrete je izvodio i Čang San Feng

u 13. veku kada je kreirao i prikazao nešto do tad neviđeno – borilačku veštinu koja nije koristila snagu mišića, nego unutrašnju snagu, zvanu či. Danas mnogi vežbači širom planete koriste ovaj princip da bi bili zdravi, a Novosađani imaju istu priliku zahvaljujući Draganu Petroviću. 

Vaš istrajni rad i želja da se ova kineska veština širi na dobrobit naših građana je prepoznata od Gradske uprave za sport. Tako da već više godina svako leto držite besplatne časove tai či čuana u novosadskim parkovima...



- Već 10 godina od početka maja pa do septembra u Limanskom, a ponekad i u Dunavskom parku supruga Nada i ja dva puta nedeljno držimo časove za sve zainteresovane građane, pošto ovu drevnu kinesku veštinu mogu da vežbaju svi od 7 pa do 107 godina. Ambijent u kojem vežbamo je veoma važan, tradicionalno tai či čuan se vežba na otvorenom. Filozofija te veštine je da čovek treba da bude jedno sa prirodom, da živi u prirodi, da joj se prilagodi, a ne da je menja. Jer vraćajući se prirodi, vraćamo se sami sebi.



U mladosti ste bili karatista i nosilac ste crnog pojasa. Kako ste došli u dodir sa ovom kineskom veštinom?



- To je bilo početkom devedesetih, kada me je moj komšija, profesor Savić upoznao sa Kinezom Sun Džen Đunom, koji je bio na doktorskim studijama na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Profesor je mislio da će me kao karatistu i čoveka okrenutog borilačkim veštinama zainteresovati i ova kineska vešina. Tada sam samo čuo za nju, malo se znalo o tai či čuanu, malo je bilo literature… Gledajući Suna, kako izvodi pokrete tai či čuana, nekako sam video sebe u tim pokretima i tako sam počeo da, uz njegovu pomoć, savlađujem ovu divnu veštinu. Kasnije sam mu predložio da uči i druge zainteresovane u okviru karate kluba. Nije to baš tako lako išlo na početku, ali smo ipak 1994. godine registrovali tai či čuan klub „Sun”, a tada se naš učitelj već vratio u Kinu.



Kako ste se dalje usavršavali u ovoj veštini?



- Posle odlaska Suna, ja sam krenuo da se usavršavam i preuzeo ulogu učitelja tai čija u klubu. Usavršavao sam se i učio od majstora Vanga u Beogradu, putovao sam u Kinu, i na Novi Zeland da bih se usavršavao. Ono što je najvažnije je da shvatiš suštinu veštine, a kada sam to postigao, počeo sam da idem svojim putem. Sada svoje znanje mogu da prenesem drugima. Rezultat svega toga je da osim kluba koji vodim, prenosim svoje znanje i na one koji bi trebalo time profesionalno da se bave. Naime, baš ovih dana sam postavljen za instruktora na TIMS-u (Fakultetu za sport i turizam u Novom Sadu) na odeljenju za kineske borilačke veštine (vu šu).



Bavljenje borilačkim veštinama je u prvo vreme bilo samo vaš hobi. Vi ste pravnik i radili ste u državnoj službi…



- Moja odluka da napustim državni posao i da se posvetim samo tai čiju nije došla preko noći, sazrevala je dugo, a lomio sam se pune dve godine. Toliko mi je trebalo vremena da nekreativne, činovničke, a ponekad i neprijatne inspektorske poslove zamenim sa onim što me zaista ispunjava. Godinam sam tako radio na dva koloseka: pre podne kao pravnik, a popodne i veče sam posvećivao karateu radeći sa decom kao trener. Taj stalni, državni posao donosi neku materijalnu sigurnost i izvesnost, a s druge strane me je kočio u ličnom razvoju, da radim ono što volim, da budem ja – da budem ono što zapravo jesam. Kada je došla ta prekretnica, shvatio sam da moram da se opredelim. Nada (supruga) me je u tome podržala, tako da sam osetio da će i taj materijalni deo pratiti naše zajedničke napore, da ono što vredimo i što možemo pružimo drugima.



Kakve su to veštine či gong i tai či čuan?



- Či gong je sistem vežbi za pokretanje, razvijanje i korišćenje unutrašnje energije. Tai či čuan je deo tog sistema, ali mu je provobitna namena bila borilačka, gde su svi principi vežbanja: prava kičma, kružni pokreti, opuštenost došli do izražaja. Vežbanje tai či čuana ili tai čija se izvodi u određenim formama koje sadrže od 8 do 108 pokreta, odnosno elemenata. Može da se radi i sa rekvizitima kao što su mač, lepeza… Danas je kod tai či čuana u prvom planu njegova dobrobit za zdravlje, odnosno neborilački aspekt.



Koje su dobrobiti te veštine?



- Tai či čuan i či gong donose mnogo pozitivnih promena u telu i psihi čoveka. Redovnim i pravilnim vežbanjem uspostavlja se sklad duha, energije i tela. Jača se muskulatura, poboljšava pokretljivost zglobova i gipkost tetiva, a protok energije kroz naše meridijane biva pojačan i poboljšan. Otklanja se stres i psihički zamor, blagotvorno deluje na kardio-vaskularni sistem (umiruje srce, reguliše pritisak i cirkulaciju krvi i limfe), harmonizuje rad žlezda sa unutrašnjim lučenjem. Treba istaći da i kičma postaje snažnija, postiže se pravilno držanje tela, što direktno utiče na funkcije i bolji rad svih unutrašnjih organa itd.



Ko može da vežba tai či čuan i či gong?



- Pogrešno se misli da su ove drevne kineske veštine neke ekskluzivne veštine namenjene samo naročitim ljudima. Naprotiv, u Kini, Rusiji, Americi, ali i širom Evrope i celog sveta milioni muškaraca i žena, svih slojeva društva, svih uzrasta i stanja fizičke forme, koriste svoje slobodno vreme da u parkovima, na otvorenom upražnjavaju ove izuzetne vežbe.



Ipak nemaju svi ljudi istu fizičku spremu i predispozicije…



- Vrlo je važno da se tai či čuan i či gong izvode u duhu umerenosti, odnosno skladu sa vežbačevim fizičkim predispozicijama, koje se lagano poboljšavaju ukoliko redovno izvodi ove pokrete. Osim toga, u Kini se koriste kao prevencija pa se vežbaju u školama za poboljšanje zdravlja mladih, a u terapeutske svrhe se rade i u bolnicama.



Marina Jablanov Stojanović



 

Autor:
Pošaljite komentar