Jedna Palanka, sa čitava dva brega!
i kao deca u igri ćorave bake krili se u razoru reći će da lepšeg kraja na svetu nema. Ova varoš, doduše jeste ravna, sve ulice su pod pravim uglom, ponegde koja krivina na putu gde strogi kvart u vremenu Habzbugra nije ispravljen.
Palanka se smatra za mlade varoši, jer jedva da ima nešto preko pola milenijuma od prvog pisanog traga o ovom mestu. Napravljena je svojevremeno, zapisali su istoričari, na močvari, a to je lako dokazivo i danas, jer u pojedinim, nižim delovima grada voda se može naći već i na drugom ašovu. Međutim, kada se malo više pogleda i dublje pročeprka po ovdašnjoj plodnoj bačkoj zemlji, vidi se da su posle ameba i drugih životinjica koje su prethodile ljudskom rodu ovde živeli i neki drugi narodi pre onih koji se danas „baškare“ ovde. Stolećima je ova varoš bila podeljena na na Staru - bačku i Novu - nemačku Palanku koju su formirale Švabe, kolonisti od 1780 – 1786. godine. Posle se Palanka ujedinila u Bačku Palanku te postade cela i ostade ravna.
E, nije ova varoš baš skroz ravna, jer ovde, pa čak i u geografskim kartama piše, da u blizini Palanke postoji Turski breg, a u samom mestu Zečiji breg. U bačkopalanačkom ataru, par kilometara od sadašnje varoši, a iznad šume „Bagremara“ prostire se od istoka prema zapadu uzvišenje zvano Turski breg. U mnogim vojnim kartama može se naći pod nazivom „Turski šanac“, a taj mu naziv najbolje i odgovara, jer je svojevremeno, u davnoj istoriji, to bila prva odbrambena linija u sklopu Iločke tvrđave koja je sada na desnoj obali Dunava u Hrvatskoj.
Na mestu sadašnje šume „Bagremara“ nekada je bila brestova šuma (brestovi su na ovim prostorima nestali pre skoro pola veka zbog neke bolesti) koja se prostirala na preko 1.000 hektara krajem 19. veka. Prilikom sečenja brestove šume nađeni su razni predmeti i novac iz još starijih vremena. Jedan radnik je prilikom vađenja panja našao glineni lonac, pun zlatnog, srebrnog i bakarnog novca.
Stručnim pregledom utvrđeno je da većina zlatnika potiče iz turskog doba, dok su neki bili austrijskog porekla iz vremena cara Leopolda Prvog (1665-1705). U blizini su pronađeni još neki predmeti i danas se nalaze u budimpeštanskom muzeju kao „Predmeti iz Palanke“, a deo je u Narodnom muzeju u Beogradu. Arheolozi kažu da je Turski breg nekada bio prirodna uzvišica koju su Turci uzeli za odbrambenu liniju. Povisili su je i napravili šanac. Otišli su Turci, kiše i vetar su kroz protekle vekove spirali zemlju tako da je danas ovaj breg znatno niži nego što je bio.
Istorijski podaci govore da je Dunav između Bačke Palanke i Iloka nekada bio znatno širi, a spominje se čak i pet kilometara. Ko se danas popne na te brežuljke videće na suprotnoj strani Dunava više paralelnih crnih linija, zasečenih u brda, koja, po rečima stručnjaka, pokazuju nekadašnje vodostaje Dunava. Čak se tvrdi da su Kelti, nekoliko stotina godina pre Hrista, na ovim prostorima vojevali za svoju tvrđavu.
To, između ostalog, kaže zvanična, a još više priča popularna istorija, međutim mnogi ovdašnji žitelji ne samo da nisu čuli za Turski breg nego i ne znaju gde je iako je par kilometara od njihove kuće. Dr Dragan Kuburović nas je odvezao do ovog šanca, pokazao nam, rekao da zna kako se zove, ali ne i mnogo više, jer je njegova nauka sport. Veli, trebali bi o tome više da govore i pišu oni čija je struka istorija i arheologija, jer je ta priča interesantna i kao deo paketa turističke ponude o kojoj se ovde, uglavnom puno priča.
To je bila priča o Turcima bez kojih, izgleda, ni na ovim prostorima nema istorije u poslednjih 1.000 godina. Bilo je ovde naroda i pre Turaka, a biće ih i posle nas, ali Bačka, odnosno Stara Paalanka, ima i svoj bukvalno varoški brdski raritet. To je deo ulica koje vode od dunavskog mosta koji spaja Bačku Palanku i Ilok i jedan od većih ovdašnjih šorova. Reč je o uzvišici od nekoliko metara, a narodski, ali i zvanično zove se Zečiji breg i nema nikave veze ni sa Keltima, Turcima, Austrijancima, Ugarima, Srbima....
Ovaj deo Stare Palanke nije yaba ovako kršten, a najlogičnije je ono objašnjenje po kome su se ovde spasavali zečevi bežeći od velikih poplava. Tako je, vele stariji, bilo do velike poplave 1965. godine kada je Dunav bukvalno potopio deo ove varoši, pa su se na tom ostrvcetu spasavali i ljudi i zečevi i niko se nikog, navodno nije bojao, jer od pobesnele vode nema ništa gore. Kasnije je izgrađen moćan nasip od Begeča, preko Palanke do Bogojova koji je do sada ukrotio veliku reku i pri najvećim vodama, jer je „bent“ izgrađen ceo metar iznad najvišeg stogodišnjeg vodostaja Dunava.
Miloš Sudžum