Heroj nije zaboravljen
ARADAC: Pavel Ljavroška, krepki i vitalni 90-godišnjak iz Aradca, od svojih saboraca iz SUBNOR-a dobio je lep prednovogodišnji poklon – dve medalje.
Čast da u ime Pokrajinskog i Republičkog odbora Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Ljavroški uruči medalje imao je predsednik Gradske organizacije SUBNOR-a u Zrenjaninu Nedeljko Papić. Jedna medalja Pavelu je dodeljena kao učesniku slavne Batinske bitke u Drugom svetskom ratu, jedne od najkrvavijih na našim prostorima. Drugo odličje zaslužio je povodom obeležavanja 70 godina od oslobođenja, kojem je on dao lični doprinos.
-Hvala što niste zaboravili na mene i na ono što smo moji saborci i ja činili oslobađajući zemlju od okupatora. Danas je najvažnije da čuvamo slobodu koju smo izborili, da negujemo međusobno poštovanje i toleranciju, da radimo za dobrobit svoje države i onda će biti i uspeha – istakao je ganuti Ljavroška, zahvaljujući se na uručenim medaljama.
On se i danas živo seća borbi na Sremskom frontu, na koji je otišao sa starijim bratom.
- Učestvovali smo u bitkama od Sremske Mitrovice do Šida, i na Batini. Bili smo raspoređeni u Vajsku, a kada je počeo napad ruske artiljerije na nemačke položaje, mi smo bili na mrtvoj straži na Dunavu, kod Monoštora i tamo obezbeđivali položaje od eventualnog prodora neprijatelja. Imali smo i teške bitke u Baranji, kod Belog Manastira, pa u Slavoniji, u pravcu Našica. Mnogo naših drugova je palo. Tu je poginuo i naš Arađanin Janko Čeman, pomoćnik puškomitraljesca – u dahu priča Pavel, ističući da je on u borbi koristio ruski automat na doboš.
Oslobođenje ga je zateklo u Dravogradu, ali je njegova jedinica produžila ka Sloveniji. Prodrli su i u Austriju pa bili vraćeni.
- Za sve to vreme brat i ja imali smo sreće da nismo bili ranjavani. Samo sam ja jednom bio teško kontuzovan prilikom pada granate kod Orašca, kada mi je poginuo komandir – priča starina.
I podseća da je i posle oslobođenja bilo teško, da je bilo borbe, ali za bolji život. Ipak, kaže on, narod je bio složan i odlučan.
- Aradac do 1952. godine nije imao struju i mi smo uspeli da odradimo elektrifikaciju. Učestvovao sam i u osnivanju Mesne zajednice, pisao prvi statut sela. Gradili smo dobre odnose u selu koje je do 1956. godine i administrativno i rejonski bilo podeljeno na Srpski i Slovački Aradac, a onda se ujedinilo - podseća Pavel i kaže da su to sada samo lepe uspomene.
Ž. Balaban