Posebno brine manjak talenata
Iako je nekoliko dana prošlo od ispadanja rukometne reprezentacije Srbije posle prve faze takmičenja na Evropskom prvenstvu u Poljskoj oseća se gorčina, neverica i tuga
kod istinskih poklonika ovoga sporta. Izabranici Dejana Perića ispraćeni su više nego skromno i tiho, bez vere u njih, ali potajno se nadajući da će, možda, baš iz drugog plana iznenaditi i dospeti do osnovnog cilja - obezbeđivanja kvalifikacija za odlazak na OI u Rio. Nisu stigli ni do drugog kruga, a najveća i najznačajnija sportska manifestacija u Brazilu ostala je sanak pusti za naše rukometaše.
Posle niza ishitrenih poteza, načinjenih u najboljoj nameri da promene stanje u muškoj reprezentaciji, čelni ljudi Rukometnog saveza Srbije, nakon eliminacije u preliminarnoj fazi EP, čine nove greške, srljajući grlom u jagode. Nismo se slavno proveli u Poljskoj, što nije razlog da se ospe drvljem i kamenjem na pojedince u evropskoj kući rukometa (potpredsednik RŠ Siniša Lazić u saopštenju dostavljenom medijima optužio češke sudije i komesara za suđenje EHF Makedonca Načevskog), čineći ovom sportu u Srbiji, i samim rukometašima, medveđu uslugu.
Racionalan sportski radnik će u situaciji u kojoj smo se zatekli podvući crtu, analizirati situaciju i osmisliti plan po kojem bi trebalo da se ide dalje. Činjenica je to da su se naši rukometaši borili svim srcem i da u dve od tri utakmice (Poljska i Makedonija) nisu nadigrani od protivnika. To je nit koja treba da bude vodilja našeg reprezentativnog rukometa.
Ono što nije valjalo (igra u odbrani, loša rešenja na pojedinim pozicijama, posebno na mestu pivota, niz tehničkih grešaka, od kojih su one sa prevremenim ulaskom igrača u teren na ivici komedije) strpljivim radom treba eliminisati, sa mnogo više vizije prići selekciji igrača i njihovom uvođenju u status reprezentativca.
Ono što nas, realno, posebno brine, da ne kažemo baca u depresiju, su loši rezultati mlađih reprezentativnih selekcija na međunarodnim takmičenjima i činjenica da se u novom talasu mladih igrača ne naziru talenti na kojima bi se mogla graditi budućnost reprezentativnog tima, na nivou o kome sada možemo samo da maštamo. Stoga svaki iole vredniji rukometaš predstavlja pravo bogatstvo, kojem se treba maksimalno posvetiti pažnju.
Vreme je da se ljudi koji rukovode srpskim rukometom zamisle nad činjenicom zašto smo dospeli u situaciju u kojoj se nalazimo i zašto u Poljskoj nije bilo nijednog našeg sudijskog para. Kada se već obrušavaju na pojedince u evropskoj kući rukometa, trebaju prethodno da urede sopstveno dvorište, pa onda da govore o drugima.
Ono što valja u srpskom rukometu treba podržati i afirmisati, a ono što ne valja treba eliminisati. Kako sada stoje stvari, umesto vizije razvoja rukometnog sporta imamo histeričnu borbu za očuvanje pojedinaca i pozicija, što samo vodi ka daljem propadanju stanja u sportu kojim smo se nekada ponosili.
Jovo Galić