Varoški spomenar: Tranzistor-Vreme sporta i razonode
Kako sam samo čekao poslednji dan škole te 1973. godine! Obećanje da ću, za odličan uspeh u prvom razredu, biti nagrađen poklonom koji sam izaberem, raspaljivalo je u meni najrazličitija maštanja.
Motali su mi se po glavi kostimi Indijanaca i kauboja i ko zna šta još, pa mom razočaranju nije bilo kraja kada me je tata odveo u centar i u prodavnici, negde prekoputa današnjeg SNP-a, kupio mali tranzistor na baterije, anonimne marke.
Pomenuti trandža bio mi je „najbolji drug” sledećih sedam godina. Posebno sam uživao nedeljom, slušajući emisiju „Vreme sporta i razonode”, čiji su centralni događaj zauzimali radio-prenosi fudbalskih utakmica. Popodne je počinjalo pesmom: „Ovo je program kao torta, red muzike, pa red sporta, nikada ne izlazi iz mode, vreme sporta i razonode”. Naročito mi se dopadala pesma čiji su stihovi bili uvodna špica za prenose: „Pita gavran na drvetu čvorka, šta to radi velika četvorka...”
Uključenja čuvenih komentatora iz Podgorice (Bratislav Kokolj), preko Sarajeva (Mirko Kamenjašević) do Splita (Edo Peci) i mnogih drugih gradova SFRJ, bila su pravi užitak. Pošto smo u to vreme nedeljom redovno odlazili na plac na obližnjoj Karagači, koji su moji roditelji kupili „da imaju gde da odu kada budu u penziji”, a od bombardovanja tamo i žive, tranzistor je grmeo čitavog popodneva. Minimaksov „Tup-tup” bio je uvod u prenose mečeva, koje je s posebnim zadovoljstvom pratio moj ćale, pasionirani igrač sportske prognoze, ili, kako se to zvalo – „gifovanja”.
Tranzistor je uz mene često bio i sredom, tokom jeseni i proleća, kada su naši klubovi igrali mečeve evropskih kupova, a prenose smo, naročito Željko Tomić, Zoran Pavlović i ja, neretko i krišom, slušali na časovima. Tako je, zbog moje gluposti i afekta, i skončao. Pošto je „Partizan” 1978. eliminisan od „Dinama” iz Drezdena posle penala, od besa sam ga tresnuo o patos! Ipak, na novi, i to „Sonijev”, nisam dugo čekao.
Sava Savić