Varoški spomenar: Sapundžije
U svakodnevnoj trci s vremenom i, naravno, novcem, ženama, nije lako. Brigu kako da što lakše, brže i efikasnije očiste kuću, operu veš, sudove…
dodatno otežava i (pre)veliki izbor hemijskih preparata, detrdženata, omekšivača… Tu je i muka kako odabrati sapun za ruke, lice, rublje… Poslednjih godina sve je više pobornika upotrebe prirodnih preparata i kozmetike. I baš u tom segmentu mnoge žene našle su šansu te su počele da se bave izradom sapuna, kremica, masti, kupki… A da se ne radi o novom biznisu svedoče i brojne informacije iz prošlosti.
Sapundžija, zanatlija koji od masnoća prave sapun za pranje rublja i umivanje lica i tela, bilo je još od prvih godina Petrovaradinskog Šanca. Njihovim udruživanjem nastalo je 1871. Prvo novosadsko sapundžijsko društvo (zadruga), da bi iz te manufakture 1904. izrasla fabrika sapuna – današnji „Albus”. Sačuvan je podatak da je 1892. godine Zadruga proizvela 350.000 kilograma sapuna za pranje i 25.000 kilograma sveća. Zaštitni znak Prvog novosadskog sapundžijskog društva bio je paun, koji je krasio i reklame.
Pre nego što su se pojavile prve zanatlije, bilo je rasprostranjeno kućevno kuvanje sapuna, koje su u nekim domaćinstvima zadržalo sve do prvih decenija HH veka. Po popisu stanovništva Šanca od 1720. godine, postojala su dvojica sapundžija, tridesetih godina ih je bilo četvorica, a 1772. sedmorica. Sapun se kuvao od loja i drugih životinjskih masnoća, soli i masne sode, koja se dobijala od sode (natrijum-karbonata) i kreča (umesto sode mogao je poslužiti i pepeo). Sapundžije su za kuvanje imale velike posude od nekoliko stotina litara. U njima se najpre topio loj, koji se potom kuvao s masnom sodom, a kao ogrev koristilo se drvo. So je služila za izdvajanje osnovne sapunske mase, koja se ispirala vodom i sipala u drvene kalupe, gde se nedeljama hladila. Sapundžije su od istog materijala pravile i sveće.
Da bi zaštitile svoje interese, novosadske sapundžije su 1749. godine od Magistrata zatražile cehovsku privilegiju. Odobrena su im samo pravila, kojima su privremeno regulisale svoj položaj, prava i dužnosti. Državni fisk (poreska vlast) nije im odobrio privilegiju. Tek kada su se udružili mesari i sapundžije, 1764. data je dozvola za zajednički ceh (esnaf) i on je postojao do 1872. Sapundžije su preko ceha tražile da se zabrani rad onima koji su sapun prodavali po nižim cenama, kao i da se onemogući trgovcima da nude sapun donet sa strane.
Taj zahtev možda bi i sada bio opravdan, kako bi proizvodi iz malih zanataskih radnji bili konkurentni s onima koji se nude na rafovima megamarketa, prodavnica, pa čak i onih koji se nude na pijacama.
A. Brzak