Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

OKUPATORI I NOVOSADSKI FUDBAL 1941. GODINE Kako su se trofeji našli u bakinoj bašti?

14.04.2024. 15:30 15:46
Piše:
Izvor: Istorijski arhiv Novog Sada

Prvi organizovani fudbalski klubovi u Novom Sadu pojavili su se krajem prve i tokom druge decenije 20. veka.

U roku od dvadesetak godina fudbal je u Novom Sadu prošao trnoviti put od amaterskog omladinskog do gotovo potpuno profesionalnog sporta.

Klubovi kao „Vojvodina” (srpske orijentacije) i „Novosadski atletski klub” (koji je okupljao jedan deo novosadskih Mađara) ostvarili su zavidne rezultatske uspehe u najelitnijem fudbalskom takmičenju Kraljevine Jugoslavije.

Uvidom u „Službeni glasnik Novosadskog loptačkog podsaveza” i dnevni list „Dan” možemo utvrditi koji su fudbalski klubovi sa teritorije Grada Novog Sada, neposredno pred izbijanje Drugog svetskog rata, učestvovali u ligaškim takmičenjima „Novosadskog loptačkog saveza”. To su bili „Vojvodina”, „Juda Makabi”, „Novosadski atletski klub”, „Radnički”, „Tekstil”, „Trgovački”, „Rapid”, „Livničar”, „Železničarski atletski klub”, „Slavija”, „Jugoslavija”, „Gvožđar”, „Dunav”, „Napred”, „Istra”, „Zrinjski”, „Jelačić” i „Novosadski fudbalski klub”.

Fudbal kao važan fenomen društvenog organizovanja često može istraživačima da pruži kristalno jasnu sliku o dešavanjima u društvu. Zloglasan predznak približavajućih nevolja bila je odluka Uprave kluba novosadskih Nemaca, S.K. „Rapid” od 27. marta 1941. o istupanju iz „Novosadskog loptačkog saveza” i priključivanju novosnovanom „Nemačkom fudbalskom savezu Bačke”.

Vihor Drugog svetskog rata nadvio se nad Novim Sadom u aprilu 1941. godine. Posle kratkotrajnog otpora jugoslovenske vojske, mađarska revizionistička armija zauzela je prestonicu Dunavske banovine 13. aprila 1941. godine. Usledila su ubistva, hapšenja, pljačke i proterivanja sa ciljem stvaranja režima nacionalne neravnopravnosti. Sve sfere društvenog života bile su pogođene politikom pobednika. Fudbal kao sport širokih narodnih masa nije mogao da izbegne diktat pobednika.

U roku od dvadesetak godina 20. veka fudbal je u Novom Sadu prošao trnoviti put od amaterskog omladinskog do gotovo potpuno profesionalnog sporta

U Istorijskom arhivu Grada Novog Sada nalazi se dokumenat koji nam mnogo govori o ciljevima i namerama okupatorske politike prema nacionalnim zajednicama i sportskim društvima u Novom Sadu. U prvoj tački ovog dokumenta pobrojani su klubovi koji su dobili dozvole za rad: „Novosadski atletski klub” (Újvidéki Atlétikai Club), „Novosadski želesničarski atletski klub” (Újvidéki Vasutas Atlétikai Club), „Torekveš” (Törekvés), „Novosadski fudbalski klub” (Újvidéki Futball Club), „Sport Klub Dunav” (Duna S.C.) i Sport Klub „Rapid” (Rapid S.C). Jasno se vidi da na ovom spisku „nedostaju” neki od najuspešnijih i najpopularnijih predratni fudbalskih klubova u gradu. Nema „Jude Makabija” koji je u svom radu okupljao novosadske Jevreje, nema njtrofejnijeg kluba „Novosadskog loptačko podsaveza” S.K. „Vojvodina”, a takođe nema ni S.K. „Radničkog” koji je u svom radu okupljao radnike i ljude socijalističkog političkog usmerenja. Iz ovakvog poteza može se zaključiti da je dozvoljena aktivnost samo onim klubovima u koje su vlasti imale poverenje da neće svojim radom štetiti  namerama okupatora i novouspotavljenom stanju.

Drugom tačkom već spominjanog dokumenta rešeno je  pitanje podele fudbalskih sredstava između aktivnih fudbalskih klubova. Klubovima koji nisu nastavili rad oduzeta je celokupna imovina koja je postala predmet opšte otimačine. U to vreme predsednik. „Vojvodine”, Branko Milovanović ovako je opisao dešavanja tih dana: „Nažalost, samo malo toga uspeo sam da spasim jer mi je glava bila u torbi. Desetak najvrednijih trofeja zakopao sam kod moje susetke u bašti, u Ulici ‘Zlatna grede’. Dobro sam procenio da fašisti kod starice, koja je sama živela, neće mnogo vršljati. Ti pehari su ceo rat proveli pod zemljom i to jedino što sam uspeo da spasem. Sada su u Vojvođanskom muzeju. Sva ostalo je propalo i uništeno”. Vojvodina kao srpski nacionalni klub našla se na posebnom udaru okupatora. Ideja da je u nekoj formi nastavila da živi tokom okupacije je blago rečena proizvoljna i netačna. Oprema, pehari i arhiva kluba su razvučeni i nestali a zatim su usldila ubistva članova uprave, navijača i igrača.

Tačkom tri ovog dokumenta rešeno je pitanje preraspodele sportskih borilišta u Novom Sadu. Zajedničko igralište S.K. „Juda Makabija” i S.K. „Vojvodina”(„Karađorđe”) dodeljeno je „Novosadskom atletskom klubu” koji je dobio i deo opreme i sredstava ovih klubova.

U samo tri tačke na jednom listu hartije precrtana je fudbalska mapa Novog Sada. Po oslobođenju 1944. godine neki klubovi kojima je po dolasku okupatora rad bio zabranjen obnovili su svoju aktivnost dok su gotovo svi klubova koji su igrali za vreme okupacije morali da obustave svoj rad. Preživeli članovi, igrači i članovi uprave na čelu sa dr Kostom Hadžijem, Đurom Živićem, Brankom Milovanovićem i Aleksandrom Kanazirom inicirali su obnovu rada kluba već u jesen 1944.  Još jednom posle strahota rata, Vojvodina se podigla iz pepela i postala moćni klub ali to je već neka druga priča...

Petar Đurđev

 

Autor:
Pošaljite komentar