Setimo se pesme Branka Ćopića „Na Petrovačkoj cesti“

Petrovačka cesta je bila mesto zločina i u Drugom svetskom ratu, kad je nemačka avijacija gađala izbegličku kolonu. Taj je zločin kroz lik ubijene sedmogodišnjakinje Marije u svojoj pesmi „Na Petrovačkoj cesti“ ovekovečio slavni pisac Branko Ćopić.

 

Na Petrovačkoj cesti

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice

i trista đece u kolini.

Nad cestom kruže grabljive ptice,

tuđinski avioni.

Po kamenjaru osniježenom

čelična kiša zvoni...

U snijegu rumena Marija,

mamina kćerka jedina,

bilo joj sedam godina.



Tri dana Grmeč gazila

i posrnula stotinu puta.

Suknju je imala – ni kratku ni dugu,

a prsluk malen, premalen,

a povrh svega kabanica,

beskrajnih rukava, široka, žuta,

od starog očevog kaputa.



Ponekad mala plakala,

nekad se opet smijala

i vesela bila

kad bi je mati tješila:



"Još samo malo, rođena,

pa ćemo viđeti Petrovac,

a to je varoš golema,

tu ima vatre i hljeba

i kuća - do samog neba".



Radovala se đevojčica

i vatri, i gradu neviđenom,

a sada leži, sićušna kao ptica,

na cesti Petrovačkoj,

na cesti okrvavljenoj.



Oči gledaju širom,

al sjaja u njima nema,

sa mrtvih usana male

optužba teče nijema:



O, strašna ptico, ti si me ubila,

a šta sam kriva bila!

Sedam sam godina imala,

ni mrava nisam zgazila.

Tako sam malo živjela,

i tako malo viđela,

a svemu sam se divila.

Bila sam bezbrižni leptir,

a ti me pokosi, ptico,

ti mi ugasi zjene,

polomi ručice moje,

od gladi otežale,

od zime ukočene.



Optužbu vapije dijete,

stisnutih modrih pesti,

u okrvavljenom snijegu,

na Petrovačkoj cesti.



Tuđinski ljudi krvavi,

kuću su našu spalili,

đetinjstvo su mi ukrali,

i mnogo naših ubili.



Tuđinske ptice, čelične nemile,

nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,

i na sve naše pute,

pošalji sinove svoje,

pošalji vukove ljute,

osveti moje noge izranjene,

i jutra gladna rasplakana,

i ruke modre i smrznute.



Zagrmi, tata, iz velikog topa,

pomlati tuđe gadove,

zabubnjaj, braco, mitraljezom,

mrtva te sestra zove.



Osvetu vapije dijete,

stisnutih smrznutih pesti,

u krvi i snijegu,

na Petrovačkoj cesti...