Brzinski let hladnim gradom
Da ste ptica i da vam je zaista samo nebo granica, u koje delove grada biste zavirili?
Da li bi vas zanimali oni skriveni, na koje „iz čovečje perspektive” niste ni obraćali pažnju ili vašem oku uopšte nisu bili dostupni, ili biste se pak vinuli toliko visoko da imate utisak kao da ste i sami na krilima Novog Sada?
Kako je simbol našeg grada ptica – bela golubica, neka i današnja šetnja bude u njenom znaku, ali i znaku njenih „srodnika” koje je u nekom trenutku zabeležio „Dnevnikov” foto-reporter Radivoj Hadžić u ozbiljnoj šetnji oko Dunava. Prateći staze tik uz reku i iskoristivši varljivi sunčani dan, naš kolega je uživao u Novom Sadu, ali i u pogledu na njega sa sremske strane.
Krenimo Bulevarom Mihajla Pupina. Neminovno je proći pored Dunavskog parka, a iako su klupe bile skoro pa zaleđene proteklih dana, bilo je entuzijasta koji su sedeli na njima, dobro ušuškani u zimske jakne, sa kapama na glavama i, čini se, termosima nekog toplog napitka u rukama. Ko zaistinski zna da uživa i iskoristi svaki pozitivan trenutak koji mu život ponudi – to onda izgleda baš kao na fotografiji na kojoj vidimo šćućureni par.
A onda, eto nas na pomenutoj „Dugi”, preko koje najhrabriji pešaci, premda zabundani, prelaze i dive se pogledu koji se pruža s obe strane mosta. Eto i Petrovaradinske tvrđave, osvetljene suncem među gustim oblacima, koji kao da su se utrkivali pogurani februarskim vetrom.
Silazimo s mosta i idemo levo, Kejom skojevaca, niz Dunav, ka dvokrilnoj lepotici zvanoj Žeželjev most i prvo što vidimo nije baš lep prizor – godinama napušteni splavovi sada služe kao skupljači smeća i šuta koji se nađu u najvećoj evropskoj reci. Ali ako produžimo dalje i pogledamo nadesno, ka šumarku Intendantske baze, vidimo kadar za pohvalu – ozelenjavanje travnatih površina koje su, zajedno sa stazama, sređivane prilikom pravljenja kružnog toka po puštanju mosta u promet. Ukoliko se redovno šetate tom stranom, onda i sami znate da svako malo „niču” nove sadnice, kako listopadnog drveća, tako i četinara.
Brzo prelazimo preko „Žeželja”, doslovce ga prelećemo, jer baš je duvalo ovih dana, i šetnju privodimo kraju magičnim kadrom – jato galebova pleše na valovima Dunava, dok ih „domaća publika” posmatra sa metalnog krova parkiranog broda u novosadskoj luci.
L. Radlovački