VRT DETINJSTVA: LEA I JA Ajde, Cvrle!
Malo je bilo momenata kada je za Leu neko navijao, onako zaistinski, iz sveg glasa. I štagod da je radila u životu, najviše takve podrške je dobijala baveći se sportom...
Elem, Lea je bila peti razred u Žitištu i uveliko je važila za sprintera, pa je nastavniku fizičkog bilo logično da je prijavi na trku dugu hiljadu metara. Ja se sećam da je to značilo istrčavanje tri kruga oko velikog fudbalskog terena, a Lea je bila najmlađa od svih takmičarki.
- Samo me pustite da ne budem baš poslednja - očajno je prokomentarisala svojim starijim i razvijenijim rivalkama, dok se tresla na startu od straha i nervoze da li će uopšte izdržati sva tri kruga.
Verovatno ne bi ni stigla do cilja da poslednjih 300 metara, s druge strane „ograde”, uz nju nije trčao „drugar” iz njenog nekadašnjeg razreda, i sve vreme je bodrio rečima:
- Ajde, Lea, možeš ti to, ostalo ti je još samo ovoliko, pa još ovoliko, evo, uskoro će cilj...
Sprinterka je završila trku i osvojila treće mesto!
Onda...
Prvi (i pretposlednji) put kad je Lea igrala mali fudbal, krajnje amaterski ali entuzijastično, bilo je u okviru opštinskog takmičenja. U jednom trenutku se našla tačno na polovini terena, a lopta tačno pred njenom desnom nogom kojom ju je odmah šutnula, skoro nasumično ali u pravcu protivničkog gola, da bi joj se, lopti jelte, preprečila ogromna rukavica leve ruke golmanke, baš u samom uglu. Sećam se, Lea je ostala u neverici, hvatajući se za glavu, jer bi to bio vraški dobar gol! Tom njenom instant razočarenju pridružila se čitava masa sa tribina koja je, rekla bih, više instinktivno bila razočarana suparničkog odbranom, jer, realno, svi su za sve tada naivijali.
Osmi razred, prijateljska odbojkaška utakmica nas iz žitištanskog kluba i njih iz, recimo, nekog zrenjaninskog. Trenutak kad Lea servira. Sve oči uprte u nju, a njen mozak kao paralizovan, samo joj fali da napravi gaf i da sve ode u...
Tišina. Koncentracija. Lea pruža ruke, još uvek drži loptu, kad najednom...
- Ajde, Cvrle! - uzvikuje tata s gornjih tribina.
Tek tad haos u glavi - da li će se neko smejati, rugati, pa tek sad ne sme da promaši, ali kako je to divno, neko ipak navija za nju, a još se i salom ori omiljeni joj nadimak „Cvrle” koji joj je tata udenuo pre nego što je i sama znala da izgovori tu reč.
Serva.
Sve je prošlo kako treba. Osvojile su poen. Utakmicu je već neko dobio. Ali navijanje, poslednje kog se sećam, nije otišlo u zaborav.
Lea Radlovački
A. Radlovački (Srpski Itebej, 2010)