Bivši as FK Vojvodina Laslo Lerinc, komšija svih Novosađana
Fudbalski klub Vojvodina u 107. godina dugoj istoriji imao je mnogo igrača, koji su za sobom ostavili upečatljiv trag- jedan od njih je, bez sumnje, i Laslo Lerinc koga su, iz milja, navijači i građani skraćeno zvali Lacika.
Crveno-beli dres Vojvodine nosio je od 1969. do 1979. godine, odigravši 407 utakmica i postigavši 108 golova.
Fudbalsku karijeru Lerinc je započeo u matičnom FK Topola (današnji TSC) iz Bačke Topole, da bi u 20-oj godini života stigao u Novi Sad.
– Te, sad već daleke 1969. godine, trebalo je da pređem u Čelik iz Zenice. Sve je bilo završeno u vezi mog angažmana za bosanski klub, da bi tada u Topolu, iznenada, mercedesom stigao tadašnji legendarni sportski direktor Vojvodine Vujadin Boškov, koji me je ubedio i uverio da je Novi Sad daleko bliže od Zenice i bolja opcija za mene – prisetio se Laslo Lerinc.
Dobro upućeni i živući ljudi i dan danas tvrde da je njegova generacija u sezoni 1974/75. igrala daleko najlepši fudbal u Jugoslaviji i da je pobedila šampiona, Hajduka iz Splita, u obe utakmice. U Novom Sadu bilo je 2:0, a u Splitu neverovatnih 4:1.
– I pored pune mreže golova šampionu, Vojvodina je na kraju prvenstvenog karavana bila druga. Hajduk je na kraju te sezone sakupio tri boda više, a Crvena zvezda imala je osam bodova manje od nas.
O toj utakmici u Splitu se i dan danas priča, kao o jednoj od najboljih u istoriji Vojvodine. Tim je sa klupe, kao trener, predvodio legendarni Todor Toza Veselinović.
– Bila je to, zaista, rapsodija od fudbala po Tozinim notama i gotovo smo sa svakog stadiona bili ispraćeni aplauzima. Veselinović je bio boem u životu, ali i boem igre. Nije bio rob suvoparnog rezultata, već lepe i lepršave igre. Za njega je fudbal bio i ostao ples na travi. Ta Tozina vremena i igra zauvek ostaju upamćeni.
Po mnogima Laslo Lerinc je bio najbrži fudbaler Jugoslavije iz tog perioda.
– Istina, ide takva priča, ali zaista mi je neprijatno da ja pričam o sebi. Iskreno, bilo ih je još brzih, ako ne i bržih, poput Ilije Katića iz Partizana, Ilije Petkovića iz OFK Beograda, Danila Popivode iz Olimpije, Jadranka Topića iz Veleža... Tako da je to relativno...
Novosađani, ma u kom delu grada živeli, Laciku doživljavaju kao prvog komšiju, koga mogu da vide na skoro svim sportskim događajima, bez obzira da li je reč o rukometu, odbojci, košarci, malom fudbalu..
– E, to je moja velika radost i valjda deo prirode, protiv koje ne mogu. Kafane nikad nisu bile moj izazov. Više su me privlačili sportski tereni i mladi, poštujući i ceneći sve klubove i aktere. Naravno, najviše moju Vošu. Protiv drugih nikad nisam bio, niti ću ikad biti – naglasio je popularni Lacika, komšija svih Novosađana.
J. Galić