Imamo fudbalski tim, kako to moćno zvuči
Dok su selektori fudbalskih reprezentacija igru zasnivali i rezultat planirali na učinku najbolje odbrane u svetu toga vremena (Ivanović, Vidić, Nastasić, Kolarov), reprezentacija bi zastajala na pola puta do cilja.
Danas, kada selektor Dragan Stojković igru i rezultat zasniva na napadačima (Mitrović, Vlahović, Jović) i poslovođama iz drugog plana (Tadić, Milinković Savić) povučena je i linija koja kvalitet od proseka razdvaja, dovodoći do smisla pravilo kako „napad jeste najbolja odbrana“.
Dok su pravilo drugi prihvatali kao frazu, ponavljajući je samo za dnevnu upotrebu, Stojković je na tom pravilu gradio pobedničku strategiju. I izgradio je, samouvereno ponavljajući, iz utakmice u utakmicu, da izabrani tim vidi u Kataru. Projektujući sopstvenu viziju na igrače, ali i na okruženje u kome je trasirao pobednčiki niz, dizao je ogradu izvan koje su ostajali svi koji bi klin u točkove tima da zabodu, a Stojkovića da skinu sa pijedestala rođenog vođe. U drugom planu ostajali su i menadžeri, zajedno sa lovcima na fotelje, kojima Stojkovićevo liderstvo nije odgovaralo, u atmosferi „ni na nebu, ni na zemlji“ nacionalnog Saveza.
Selektoru se danas veruje i zbog toga što nikada nije upotrebio odbranašku frazu u smislu da „danas svako igra fudbal i svaki je rezultat moguć“. Umesto unapred osmišljenog alibija, imamo selektora koji, uz dužno poštovanje svakoga, bez kalkulantskih računica, nikome ništa ne priznaje, niti mu predaje, do poslednjeg sekunda. Rizikujući i ugled i stečeni autoritet pitanjem „da li Portugalci imaju krila, da li oni umeju da lete“ dosanjao je san generacija, ulivajući igračima samopouzdanje, a poštovaocima fudbala u Srbiji veru u pozitivan rezultat „nemoguće misije“.
Oponenti bi sada da podsete na susret sa Portugalcima u Beogradu i na faktor sreće, koja jeste bila na strani Srbije. Što na mostu dobili, izgubili su na ćupriji: naplata je stigla u smiraj gostovanju u Dablinu, gde su autogolom isparila dva, od tri već osvojena boda. Srbija se plasirala na Svetsko prvenstvo. Plasman je overila prvim mestom u grupi A evropskog dela kvalifikacija. Učinak za prestiž: šest pobeda, uz dva nerešena rezultata. Srbija je u krugu sedam reprezentacija bez poraza, u konkurenciji 55 evropskih selekcija, podeljenih u 10 kvalifikacionih grupa.
Statistika, voleli je, ili ne, svedočila je o superiornosti srpskog tima. Više od statistike, međutim, u smiraj godine fudalskim učinkom oplemenjene, značiće saznanje da imamo tim, sazdan na jedinstvu i na veri u sopstvenu snagu i moć, koja menja sliku o vrednostima nacionalnog tima u pozitivnom smeru. Sa 18 postignutih golova, srpski tim je najefikasniji u grupi sa Portugalijom, Republikom Irskom, Luksemburgom i Azerbejdžanom. Trijumfom u Lisabonu stavljena je tačka na kvalifikacije za Svetsko prvenstvo, takmičenje koje je poslužilo kao osnov verovanju u preporod srpskog fudbala. Malo ko je poverovao u takav rasplet. Stojković i njegovi izabranici jesu i zato smo danas tamo gde jesmo.
Na razmeđu milenijuma, država je menjala i imena i teritorije, jedino je fudbalska reprezentacija, sa najboljim odbrambenim igračima svoga vremena, po pravilu „završavala u bunaru“. Jugoslavija, Srbija i Crna Gora, ili samo Srbija, svejedno. Na putu za Katar danas, stav optimista bio bi: Ima nade. Pesimisti bi poručili: Sačekajmo Katar. Oni između primetiće: Srbija konačno ima tim, kako to moćno zvuči!
Lazo Bakmaz