Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

ARHIV GRADA Nisu uvek tekli med i mleko

28.11.2021. 19:16 19:18
Piše:
Izvor: Arhiv grada

Prekrentnica u modernom mlekarstvu u Novom Sadu dogodila se krajem dvadestih godina prošlog veka kada je inicijativom upravnika Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga Stevana Škorića, u julu 1929. godine, otvorena najmodernija mlekara u Jugoslaviji.

Kako su 11. jula te godine novine “Vreme” izvestile u Novom Sadu je podignuta jedna od najuređenijih mlekara u državi, a novinar lista je posetio upravnika Škorića koji je pojasnio šta muči tu granu industrije: mlekarstvo nije bilo organizovano u zadruge i centralne saveze, a država nije imala ugovore s drugim zemljama u koje bi mogla da izvozi mleko. On je kao primer dobre prakse naveo Centralnu mlekarsku zadrugu u Novom Sadu, čije prostorije su bile toliko čiste i ispunjavale visoke hiugijenske standarde, da se prema Škorićevim rečima, mogla meriti s onima u Danskoj.

- Glavno odeljenje je bilo namenjeno za pasterizaciju i preradu, a bilo je i posebno odeljenje za pravljenje putera, te izolirani bazeni za hladno mleko, odeljenje za izdavanje mleka, podrum za proizvodnju sireva – nabraja direktor Istorijskog arhiva grada Petar Đurđev. - Naročito se vodilo računa o pasterizaciji i hlađenju mleka. Zadruga je imala kompresor koji je radio pomoću ugljene kiseline, pa je bilo moguće mleko ohladiti do 0 stepeni Celzijusa. Kapacitet mašine je bio 1.600 litara na sat, a dnevno je mogao primiti do 10.000 litara mleka. Novosadska zadruga je sirovinu dobijala od poljoprivrednika iz okoline grada, zbog čega je bilo u planu da se u tim mestima osnuju zadruge koje bi bile članice Centralne mlekarske zadruge u Novom Sadu.

Prema rečima Đurđeva koliko je bio velik značaj mlekare najbolje ilustruje podataka da je jedno vreme bila zadužena za snabdevanje Beograda. Ipak, u dokumentima je zabeleženo da već 1942. godine u Novom Sadu Centralna mlekara nije više radila.

- Nakon Drugog svetskog rata 1946. godine odlukom Gradskog narodnog odbora (GNO), osnovano je Gradsko mlekarsko preduzeće, a tada su određene i i cene mleka od dva dinara i prevoza od pola dinara – kaže Đurđev. - Namera GNO je bila da Novosađane rednovno snabdeva mlekom i mlečnim proizvodima. Nažalost, samo tri godine kasnije, fabrika je poslovala u gubitku.

Savet za promet robom Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije dostavio je Gradu izveštaj o izgradnji mlekara i fabrika mleka u prahu u Beogradu i Novom Sadu, a prema ugovoru sa Dečjim fondom Ujedinjenih nacija (UNICEF), naša zemlja je dobila moderne mašine, prevozna sredstva i drugu opremu.

-U Novom Sadu se 1950. godine počela graditi mlekara koja je imala kapacitet od 50.000 litara mleka dnevno i 49 sabirališta – kaže Đurđev. – Plan je bio da se gradnja završi do 1951. godine ali je posao ipak priveden kraju 1952. godine. Centralna mlekara, kako je nazvana, osnovala je po okolnim mestima sabirne stanice, gde se svakodnevno otkupljivalo mleko od proizvođača. Ni takvo poslovanje nije pokazivalo boljitak, jer je otkupna mreža bila slabo razvijena, postojeći kapaciteti za pojedine faze prerade nisu bili zadovoljavajući, oskudan je bio asortiman proizvoda, a ni cene nisu bile stimulativne, kako za proizvođače, tako i za preduzeće.

Radnički savet je odlučio da se sabirne stanice i prodavnice bez naknade ustupe trgovinskom preduzeću “Zvezda”, dok je Centralna mlekara imala obavezu da prikupljenu sirovinu preradi i dostavi ga prodavnicama u litarskim staklenim bocama sa širokim grlićem. Grad se brzo razvijao, pa fabrika i pored 100.000 litara mleka, koliko je u jednom trenutku dnevno prerađivala, nije mogla zadovoljiti narasle potrebe građana.

Centralna mlekara vremenom je počela da grcala u dugovima, pa je 1970. godine odlučeno da se integriše s ljubljanskim mlekarama. Kad se 1977. godine ljubljanska mlekara transformisala u složenu organizaciju, formirala se Radna organizacija KIT Novosadska mlekara, kao i Radna zajednica za zajedničke poslove. Kako objašnjava Đurđev, pošto se problem sirovine zaoštravao, radnici su se izjasnili da se Radna organizacija udruži i u SOUR Agrokoop Novi Sad. Međutim, ta povezanost u dve složene organizacije nije dovoljno iskorišćena. Do teške situacije sa sirovinom došlo je 1980. godine jer je bio manji otkup mleka nego 1975. godine, tako da je fabrika stagnirala u razvoju.


Nov artikal – tetrapak

Naš list je u subotu, 17. oktobra 1966. godine, objavio članak o proizvodnji novog artikla u Centralnoj mlekari - sterilizovanog mleka u paketićima, odnosno tetrapaku, koji se nedelju dana kasnije našao na rafovima prodavnica. Novosadska fabrika je bila prvi proizvođač sterilizovanog mleka u paketićima u zemlji, a mašine su uvezene iz Italije i Švedske, za šta je bilo opredeljeno 320.000.000 starih dinara.

Maloprodajna cena takvom mleka u Novom Sadu iznosila je 100 starih dinara za pakovanje od pola litre, dok je mleko u staklenim flašama koštalo 60 dinara. Mlekara je garantovala da se mleko može sačuvati na taj način barem mesec dana, nije se moralo kuvati, a minimalna masnoća mleka bila 3,2 odsto.


- Posle 1980. godine stanje se popravljalo: izgrađen je novi pogon za proizvodnju sterilizovanog mleka, sa laboratorijom i modernijom opremom, što je omogućilo povećanje proizvodnje i proširenje asortimana, uvedena je i izrada bezalkoholnih voćnih napitaka. Nabavljeni su veći uređaji za sterilizaciju, sagrađena garaža sa skladištem i obnovljen je vozni park. Investicioni ciklus završen je izgradnjom tzv. „nove mlekare” kapaciteta od 200.000 litara dnevne prerade mleka. Nabavljena je i nova linija za pasterizaciju mleka, kapaciteta 15.000 litara na čas – kaže naš sagovornik. - Mlekara je 1984. ušla je u sastav AIK “Novi Sad” i postala je deo SOUR-a Dunav-Tisa-Dunav, a krajem osamdesetih godina prošlog veka počela je vlasničku transformaciju u deoničko društvo “Novosadska mlekara” kao samostalna organizacija. Preduzeću su pristupile mlekare u Oyacima i Pivnicama (1988. godine), a 1998. organizovana je kao akcionarsko društvo sa 500 zaposlenih radnika. 

Novosadska mlekara krah je doživela u leto 2012. godine kada je zatvorena po odluci “Imleka”, čiji je bila ogranak ukupno četiri godine. Zbog te odluke nekoliko desetina radnika postalo je tehnološki višak, a razlog zatvaranja zvanično je glasio „otežano poslovanje”. Kompanija je radila preko 60 godina i neko vreme važila za jednu od najznačajnijih u gradu. Nakon zatvaranja fabrike, “Imlek” je nastavio da prodaje jedan od najprepoznatljivijih proizvoda “Novosadske mlekare” – pavlaku sa zelenim poklopcem.

S. Kovač

Foto: arhiva Dnevnika, Arhiv grada

Autor:
Pošaljite komentar