Ninine mustre: Sunce i oblaci
Pokušavajući da iskoristim svaki trenutak da nakupim Sunčevih zraka u svom telu, ovih dana posmatram borbu Sunca i oblaka i svako malo radoznalo podižem pogled ka nebu, da se uverim da li će Sunce uskoro da se pojavi.
U toj učestaloj aktivnosti, počinjem da primećujem kako se stalno obraćam Suncu, tražeći od njega da se pojavi, da izađe, da proviri, moleći ga da ne zalazi, da se ne skriva i postajem svesna koliko je to besmisleno, jer nije Sunce to koje se skriva, nego ga ja ne vidim od oblaka koji ga zaklanjaju. Postajem tako svesna i drugih prilika u kojima tražim rešenje na pogrešnoj strani.
Sunce sija, pa sija. Ono je uvek tu, spremno da svojim zracima bezrezervno daje život svemu na ovoj našoj planeti. Ono ne pita ko je zaslužio svetlost, a ko nije, ne zanima ga šta ćemo mi sa tom svetlošću da učinimo, kako ćemo da je iskoristimo. Ono ima svoju svrhu i živi je neprekidno i potpuno. Oblaci su ti koji ga sakriju, a ja uvek kažem da se ono sakrilo iza oblaka.
Ista mustra se ponavlja u tim drugim prilikama koje počinjem dublje da razumem. Okrivljujem život da je u mnogim situacijama neprvedan prema meni, a zapravo život je takav kakav je, a moja uverenja o tome kakav bi trebalo da bude stvaraju taj osećaj nepravde. Verujem da me neko ili nešto sprečava da učinim nešto što želim, a zapravo me u tome sprečavaju moja duboko ukorenjena uverenja koja mi stvaraju blokade, a to se onda manifestuje tako da ne uspevam da sprovedem svoje planove u delo.
Jedna od trenutno aktuelnih tema koja me tišti je razdor koji se oseća na svakom koraku. Suprotna gledišta, uverenja i shvatanja su toliko udaljena jedna od drugih da svakog trenutka očekujem pucanje, jer to su samo dve strane jedne te iste stvarnosti koju rastežemo do besvesti. Na svakom kraju nalaze se duboko ukorenjena uverenja i svaka se strana drži svojih tako snažno da od upinjanja u nameri da ih odbrani nema snage ni za šta drugo, a posebno ne za priznanje da svako ima svoju istinu i da je moguće živeti u harmoniji jedino ako svakome dopustimo da živi tu svoju istinu.
To kako napadamo jedni druge, sve me više podseća na to kako ja napadam Sunce zato što se skriva iza oblaka. Tako se i mi „skrivamo“, svako iza svojih uverenja da živi sopstvenu istinu i na žalost tu se ne zaustavljamo, nego one koji imaju drugačija uverenja napadamo. Hoćemo da ih uverimo u ispravnost sopstvene istine.
Imam osećaj da je istina poput Sunca. Ona postoji takva kakva jeste, ona bezuslovno podržava život, postojana je i potpuna. Naša uverenja, bazirana na frekvenciji u kojoj živimo, na frekvenciji ljubavi ili na frekvenciji straha, poput oblaka to Sunce, tu istinu zaklanjaju i mi je onda drugačije vidimo i drugačije tumačimo. Šteta je što se zbog svega toga tako bezumno delimo, jer podeljeni smo slabi i postajemo žrtve u ovom ratu energija. Jedini način da opstanemo je da se osvestimo i u ljubavi ujedinimo, pa da oblake rasteramo i u istini se okupamo. Sunce uvek sija, samo mi još da naučimo da ga uvek vidimo.
Nina Martinović Armbruster