Ninine mustre: Planinska trpeza
Na planini se najlepše spava, najlepše se diše, najslađi je umor posle šetanja kroz šumu i najlepše se druži sa ljudima koji isto kao ja vole da borave na njoj, a i najlepše se jede.
Postoje brojna jela o kojima se može pisati, ali za mene su najlepša ona koja se na licu mesta uberu i pojedu.
Ovog leta sam obišla nekoliko naših planina i iznova se divila njihovoj lepoti. Ako izuzmemo sve veći broj borova koji se suše ugušeni nekom čudnom sivkasto-zelenom napašću, sve ostalo je doživljaj za uživanje i pamćenje. Izlasci i zalasci se takmiče ko će svojom veličanstvenošću da osvoji više divljenja, cvetne livade se razmeću bogatstvom mirisa i boja, a planinska trpeza raznih bobica raskošno se prostire na sve strane. Na jednoj sam se planini najela divljih malina, na drugoj su me kupine osvežavale, a na trećoj su borovnice krepile i duh i telo, jer su me nahranile, a i prste ofarbale. Opet sam zatečena osećajem kojim mi telo govori koliko je hrana iz prirode kvalitetnija od one koju inače nabavljamo u prodavnicama. Plodovi iz prirode su blažeg ukusa. Nisu ni upola slatki, a ni kiseli kao oni sa polica. Sitniji su i neko bi rekao neugledniji, ali kada umorna od planinarenja naiđem ne neki od njih, svaki put se oduševim nesvakidašnjim osećajem koji mi obraduje nepca. Verujem da nije u pitanju samo ukus svežine iz prirode, nego i taj pomalo svečani trenutak kada tu u netaknutoj divljini, jedno malo čudo prirode privuče baš moj pogled i pozove baš moju ruku da ga uberem, i baš mene da ga okusim. U meni taj doživljaj svaki put put izazove veliku radost i što je najzanimljivije, veoma brzo osetim sitost. Dovoljno je da pojedem samo nekoliko borovnica koje su mnogo manje od onih u radnji, pa da osetim kako mi je ta količina sasvim dovoljna da me osveži i povrati energiju. Telo prepoznaje kada je nešto prirodno. Sunce još uvek sija u svakoj od sićušnih bobica, oštar planinski vazduh još uvek obogaćuje ukus, a jutarnja rosa još uvek daje svežinu i to sve zajedno sigurna sam, čini plodove prirode energetski bogatim, što organizmu donosi dobrobit čak i u veoma malim količinama.
Poznajem mnogo zaljubljenika u prirodu, a posebno u planine, i znam da svako od njih ima slično iskustvo. Priroda nudi pravo izobilje svega što nam je potrebno. Pitanje je samo da li mi zaista još uvek osećamo šta nam je stvarno potrebno. Da li nas raduje ono što nam stvarno hrani i duh i telo, ili nas raduje samo da je svega što više, da je sve veće, bolje i novije, ma koliko da je praznije? Neki nalickani, napumpani i besprekorno upakovani proizvodi mogu da prevare naše oči navikle na napadne reklamne kampanje. Mogu da prevare i naša čula otupela od sve veće količine pojačivača ukusa. Ali naš organizam koji još uvek ima urođenu mudrost da oseća šta je za njega dobro, ne mogu da prevare i on će koliko god da ga zatrpavamo tom veštačkom hranom, ubrzo tražiti još, jer energiju ne može da dobije od gomile ukusnog ničega. Planinska trpeza nas čeka da nas nahrani, oporavi i ozdravi, naše je samo da je od sopstvene nebrige sačuvamo i sa poštovanjem i zahvalnošću gustiramo.
Nina Martinović Armbruster