Novi Sad na vodi zlatna karta bolje budućnosti
Sasvim je logično što se pet Novosađana u 21. veku protivi pretvaranju Novog Sada iz kasabe u velegrad! Izuzetno je razumljivo što tvrde da je šikara puna pacova, zmija, guštera, komaraca i ambrozije, zdravija i korisnija za Novi Sad od savremeno uređenog naselja, s prečistačima otpadnih voda, parkovima, uređenim travnjacima, dečijim igralištima i sportskim terenima!
Lažnoj avangardi potpuno je imanentan duh destrukcije. Sabotaža sopstvene budućnosti je sportska disciplina u kojoj novosadska kvazi elita nema konkurenciju.
Zato njihov protest nema alternativu. On je besmislen.
Autosko pravo na ideju polažu dve osobe. Jedna je sve što je uradila, a uradila je malo, učinila protiv zakona. Fizike. I krivično-pravne regulative Srbije.
Druga osoba je 16 godina učestvovala u pretvaranju Vojvodine u najsiromašniji deo Srbije.
Zbog toga je jasno da slučaj branilaca raspadnutog brodogradilišta i potreba gradnje Novog Sada na vodi zahtevaju preciznu analizu.
Iz stanja na terenu ne može se reći da je zahtev da se od projekta odustane povezan sa zdravim razumom. Okolina brodogradilišta jeste raritet. Ali samo ako će se tamo snimati filmovi strave i užasa.
Ako ćemo grofa Drakulu iz Transilvanije preseliti u Novi Sad, i zarađivati uzimanjem para lakovernim turistima.
Šta su argumenti protivnika gradnje?
Tvrde da se na Ribarcu, koji se nalazi preko puta, jede odlična riblja čorba. Sjano!
Kažu, da tokom vikenda, kod brodogradilišta u šetnju izađe čak 100 ljudi. Vrlo ubedljivo! Kategorični su da se tu igraju psi skitnice. Moćno!
Decidni su da je to raj za komarce, vrane, svrake i pacove. Bajkovito!
Izričiti su da je to mesto gde sigurno raste najviše trave (čitaj ambrozije) u gradu. Nadasve korisno!
Prećutali su da za uništavanje komaraca, ambrozije, i ostalu dezinfekciju i deratizaciju ovog prostora grad godišnje izdvaja milione.
Dakle, građani trpe direktnu štetu, jer plaćaju nešto što ne moraju.
Šta su argumenti u korist projekta?
Pod uslovom da su približno tačni podaci koje iznose protivnici gradnje, Novi Sad na vodi bi zauzimao 500.000 kvadrata. Kvadrat bi, kažu, mogao dostići celih 3.000 evra.
Dakle, umesto ambrozije, i ekskluzivne sigurne kuće za zmije i žabe, grad bi dobio savremen stambeni kvart vredan milijardu evra! A to znači da bi se od poreza na imovinu svake godine dobilo oko 8,6 miliona evra. To je svake godine osam novih vrtića. Svake godine najmanje dve nove škole. Dva nova doma za nezbrinutu decu. Dva gama noža godišnje za lečenje najkomplikovanijih slučajeva raka.
Ali, to su sve tričarije. Nepotrebne, suvišne stvari. Šta je to u odnosu na miran san gradskih komaraca i pasa lutalica.
Može li se rezonski i logično objasniti ovaj prekid vaj-faj veze s realnošću? Teško! Kako je moguće da postoje ljudi koji veruju da su vlasnici blanko menice da Srpsku Atinu pretvore u kasabu? Da im pripada pravo da Novi Sad spreče da postane velegrad? Oni veruju da čine veličanstvenu stvar, a zapravo su zaglibljeni u ćorsokaku koji su zazidali njihovi prethodnici. Kojima je smetao duh istinske avangarde.
Pod jedan. Novi Sad je odbio da štampa Gorski vijenac. Bio im je previše nerazumljiv.
Pod dva, prezreli su zahtev Nikole Tesle da mu se dodeli stipendija, koju mu je kasnije dala „nepismena, neprosvećena“ Amerika.
Pod tri, ismejali su „Seobe“ Miloša Crnjanskog. Nesumnjivo jedan od najboljih romana svetske književnosti.
Prigovorićete da knjige i nauka ne idu u isti koš s građevinskom industrijom.
Uskogrudost je ipak bezuslovna.
Evo dokaza. Veternik je, složićemo se, 2020. godine obično selo. A pre jednog veka mogao je da postane centar svetske modne industrije. Neposredno po okončanju Prvog svetskog rata na stolu im je bila ponuda da se na njihovim pašnjacima izgradi fabrika obuće „Bata“. Međutim, njegovi žitelji tada, kao ni “protestanti” danas, nisu bili dorasli izazovu istorije i dobrobiti zajednice. Glatko su odbili ponudu koja bi iz veterničke pustare izdigla američki san. Veterničani su više voleli blatnjave sokake od bogatstva. Rekli su obućarskom magnatu da njihove krave nemaju gde da pasu.
Treba li Novi Sad da se ugleda na modernu Evropu, ili njima omiljenu Ameriku, ili treba da ostane zarobljen u literaturi Stevana Sremca?
Nepobitne su činjenice da Novi Sad treba da napreduje. Da napusti palanačku senku i prigrabi mesto evropskog megapolisa koje mu pripada.
Novi Sad na vodi je dodatna vrednost. Odskočna daska. Zlatna karta prosperitetnije budućnosti.
Kako? Londonski Siti, jedan od najpoznatijih, i finansijski najvažniji deo Londona izgrađen je 70-tih i 80-tih godina 20 veka. Zgrade visoke preko 200 metara stoje tik uz:
1. Vestminstersku opatiju, iz 960 godine. Otprilike u vreme kad su se Srbi doselili na Balkan i kad su gradili sojenice. Dakle uz kulturni spomenik najvišeg ranga u velesili kakva je Velika Britanija, i centru svetske kulture i moći, kakav je London.
2. Vestminstersku palatu iz 1016, centar moći Velike Britanije, čija je imperija zauzimala tri puta veću teritoriju od Rimskog carstva, na vrhuncu njegove moći.
3. Katedralu svetog Pavla, koja je prvobitno bila podignuta 604, pre čak 1.413 godina. Današnji izgled ima od 1675. Dakle 11 godina je starija od kamena temeljca Petrovaradinske tvrđave, i prvih kuća od blata podignutih na prostoru današnjeg Novog Sada.
Vinston Čerčil, jedan od najvećih političara u svetskoj istoriji, rekao je prilikom druge posete Americi, 1946, kad je video njujorške visoke zgrade (sedište Krajslera, Empajer stejt) - da je tada pomislio kako Britanija više nije najmoćnija sila, i da je London nekako mali, i prljav. (V. Čerčil – Memoari, B. Džonson – Faktor Čerčil).
Nakon izradnje Sitija, London je postao jedan od finansijskih centara sveta. Sedište su otvorile sve banke, sve osiguravajuće kuće, sve najvažnije firme na svetu.
Naplata poreza na imovinu i zarade uvećala se nekoliko desetina hiljada puta. Od stotina hiljada kvadrata u Sitiju London je finansirao škole, bolnice, vrtiće, parkove – dobrobit zajednice.
Na izgradnji je radilo više desetina hiljada radnika. U novim kancelarijama posao je dobilo preko 100.000 ljudi.
Izgradnjom visokih zgrada rešeno je jedno od najvažnijih pitanja u Londonu – manjak parkinga i zelenih površina. U nižim spratovima i ispod svake zgrade napravljene su garaže, pa je saobraćaj u centru grada proređen. Dobijena je mogućenost za proširivanje ulica, što je ubrzalo saobraćaj, i dobijen je prostor za zelene površine, dečja igrališta i prostore za rekreaciju.
Pet najviših zgrada u Londonu, premašuje 150 metara. (122 Leadenhall Street iz 2013. – 48 spratova/ 225 metara, Heron Tower iz 2011. - 202 metra/46 spratova, Tower 42 iz 1980. - 183 metra/47 spratova, 30 st Mary Ahe - “Krastavac” iz 2003. - 41 sprat/180 metara, 20 Fenchurch Street 38 spratova/160 metara).
Istini za volju, postoji nekoliko boljih mesta za život od Londona, na koja se treba ugledati.
Na mestu broj jedan je Bočar, gde, tik do dvorca Heterlendi, koji povezuje većinu protivnika Novog Sada na vodi, ima odličnih kuća za život lišen neonske užurbanosti.
Zatim, selo Sanad, poznato po tome što je u njemu detinjstvo proveo nekadašnji gospodar Vojvodine. Dakle, ako tamo, u rodnom selu njegove majke, još uvek ima celih kuća, Sanad nudi odlične perspektive za detoksikaciju nežne dušice od pritiska zlokobnih senki budućih novosadskih nebodera.
Na kraju, i Futog čezne da se u njega vrati jedini političar na svetu koji je dokazao da teleportacija nije izmišljotina iz filmova naučne fantastike.
Novi Sad iz vremena kad su njime upravljali pobrojani zaštitnici štetočinske flore i faune je sušta suprotnost Londonu. Tada je izgrađena, odnosno uništena Grbavica. Tamo nema nijednog parka, nijednog dečijeg igrališta. I to samo zato što su građeni objekti od tri sprata, umesto da je usvojen princip razvijenih gradova da se objekti grade u visinu, da bi se dobio prostor za parkinge, igrališta i zelene površine.
Dve su mogućnosti pred Novosađanima. Da dobiju moderan i razvijen grad. Ili da se priklone ideji njegovog pretvaranja u palanku.
Milorad Bojović
Autor je stručnjak za komunikacije i odnose s javnošću