Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Iza izloga: Dril ili moj život, moja karijera

19.01.2020. 14:27 14:30
Piše:
Izvor: Ilustracija

NOVI SAD: Nema šta, sjajna je stvar kad se nakupi nekoliko slobodnih dana u paketu. Kad ako ne tad bih mogla da u jednom danu spojim na prvi pogled nespojivo: filmsku limunadicu „Oficir i džentlmen“ s Ričardom Girom u glavnoj ulozi za lagano i bez žurbe zagrevanje s virtuelnim portofilijom jedne od ovdašnjih IT kompanija.

Krenulo mi je baš onako superica: super zgodni Zak Mejo-nez (Gir), ćutljiv i samozatajan tip koji mašta o tome da postane pilot, u društvu još zgodnije Pole Pokrifi (Debra Vinger) dobija krila i pre nego što je zapravo poleteo. Tako je to kad se zaljubiš, letiš od jutra do mraka. Bilo je tu i nekih prepreka i zapleta na putu do konačne pobede njihove ljubavi, a onda – hepiend kakav se baš i ne viđa često. Čak ni na filmu. Mejo, sve obučen u belu uniformu pilotskog oficira, svoju dragu na rukama iznosi iz fabrike u kojoj je lepa Pola rmbačila. I to sve pred očima ne zna se koliko njenih, manje ili više „srećni smo zbog tebe“, koleginica. Apsolutni trijumf na kraju „džentlmenskog“ dela priče svakako je jedan od glavnih razloga zbog kojeg ovu ušećerenu limunadicu decenijama unazad gledam bar jednom godišnje. Onaj drugi, „oficirski“ deo, u kojem se Mejo u kampu za obuku krba s grubim i ne baš tolerantnim (posebno na glupost) vodnikom Folijem mi je uvek nekako bio manje zanimljiv. Bar do sada...

Kao nekome ko voli da ga Internet iznenadi, tačnije ko se za kompjuterom najčešće ponaša kao „hop-hop“ skakač u šahu, nije nimalo neobično što sam posle romantične komedije završila na „drugom kraju sveta“ – među ajtijevcima. Iskreno, kao „internet imigrantu“ - nekome rođenom pre početka digitalne ere ko se tek u zrelijim godinama upoznao s digitalnim tehnologijama - moram da priznam da sam u prvom trenutku (nakon odgledanih dva, tri videa) bila prilično iznenađena i nepripremljena za to kako se milenijalci/“digitalni domoroci“ rođeni sa svim tim novim tehnologijama provode na radnom mestu i u slobodno vreme. Za početak, nije mi bilo najjasnije šta je tu šta; šta je posao, a šta zabava. Jer, sve pod sloganom „work hard, play hard“ ili, što bismo mi rekli - radi muški, zabavljaj se „muški“, ovaj mlad svet sve to pretače i spaja. Mislim da sam još samo u Guglovim kancelarijama videla nešto slično – red zezanja, red posla i tako po čitav dan. Malo kompjuter, malo bilijar, malo stoni tenis, malo organik užina... I to za, pogotovo za ovdašnje prilike, onako lepe novce. Skoro pa da sam razumela šta im znači „bojni“ poklič „Thank God it’s Monday!“/Hvala Bogu, ponedeljak je, kojim otvaraju svaku novu radnu sedmicu. Pa ko se još normalan ne bi radovao svim tim pogodnostima: posao u super fensi ofisu, kolege sve kul sređene i nasmejane, voćkice za džabe... Razmišljam, tačno bih se bez većih problema i ja „imigrantkinja“ za čas integrisala u kolektiv.

Šta da kažem, bilo mi je zabavno da zamišljam sebe u takvom radnom okruženju. Do jedno tri minuta, to jest, dok nisam pogledala naredna dva, tri video klipa/reportaže s njihovih timbilding avantura. Opet svi nasmejani, opet sve kao super kul, ali... Sad baš da i vikende, letovanja, zimovanja i praznike (to je valjda onaj „play hard“ deo) provodim s kolegama. Nisam sigurna da bih podnela tu vrstu drila. Dezintegrisala sam se momentalno. Setih se i onog groznog vodnika Folija; mislim da bih lakše i njegove fazone podnela. Ipak ih je čovek pripremao da budu spremni da ako zatreba i svoj život daju za državu, da se žrtvuju za svog „brata po oružju“ i za svoju jedinicu. A koja je ideja ovolikog posvećivanja života, slobodnog vremena i svega samo svog, opštem i timskom u jednoj kompaniji? Njen profit - pa, super.

Ako sam dobro shvatila čitajući (sad već mnogo manje oduševljena) komentare ispod videa, jedina ideja je da kompanija/korporacija zaradi više. A onda još više, ako je ikako moguće. Pritom bi sve to na pojedinačnom „moj život, moja karijera“ nivou trebalo postići za relativno kratko vreme (maksimum desetak godina) jer onda već stiže još surovija i mlađa konkurencija. Dakle, što brže iz „inkubatora“ u kojem se „uzgajaju“ budući startap preduzetnici – osmisliti nešto što niko pre tebe nije i to potom „monetizovati“, to jest, prodati proizvod ili uslugu. Na tom putu, to jest u „dolini smrti“ kako se naziva period od inicijalnog ulaganja pa do pronalaska kupca, više-manje je sve dozvoljeno, ako i ne i preporučljivo. Osim da vam se dogodi „fail“/neuspeh, razumljivo. Ideja je da se sa što manje rizika zabeleži što veći profit, to jest, da se od „bebice“ stigne do „serijskog preduzetnika“, kako se u IT žargonu tepa onima koji iza sebe imaju respektabilnu istoriju pokretanja poslovnih poduhvata. Još ako su i uspešni, onda im ne gine titula „biznis anđela“.

Vrh!

Veliko je, pak, pitanje da li su i anđeli slobodni. Ljudi očigledno i po svom slobodnom izboru to nisu, jer što bi inače toliko "ginuli" za ropstvom, ako ne da ih podseti da sloboda negde i postoji...

Jasna Budimirović

Autor:
Pošaljite komentar