OZNA zloupotrebila antifašizam za obračun i likvidacije
O tome šta kriju arhive Odeljenja za zaštitu naroda, poznatijeg po skraćenici OZNA, koja je delovala pred kraj i po završetku Drugog svetskog rata, dugo su se bavili samo neki hrabri, slobodni ljudi, kada to nije smelo da se istražuje i o tome da se govori, pa su zbog toga trpeli posledice.
Tek 70-tih i 80-tih godina prošlog veka ljudi su pričali o represiji i nasilju komunističkog režima u Srbiji, znalo se ponešto o Golom otoku, ali u nauci i javnosti se tek u novije vreme sve to ozbiljno istražuje, a mislim i da se još ovom temom nedovoljno bave najviđeniji mediji, predočava za naš list istoričar u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu dr Srđan Cvetković, koji se proučavanjem ovog mračnog dela novije istorije bavi skoro dve decenije, pa je na tu temu i doktorirao.
- Ova tema je još uvek živa, zato što nije do kraja ispričana, zato što ne postoji kultura sećanja - konstatuje Cvetković.
Između korica knjige “OZNA - Represija komunističkog režima u Srbiji 1944-1946. Dokumenti” koja je nedavno ugledala svetlost dana, Cvetković i njegov kolega Nemanja Dević, sabrali su kao presek šta su sve o tome uradile neke državne komisije, kao i rezultati ličnih profesionalnih istraživanja istoričara, na ovu temu. U knjizi su se našla dokumenta OZNA-e i svi značajniji momenti koji govore o represiji i nasilju koje je sprovođeno.
- Ta tehnologija nasilja je lepo oslikana u knjizi, uhvaćena je struktura, jedna nit koja prati dešavanja i šta kriju arhivi OZNA-e. Istraživanja potvrđuju da sve što se dešavalo nije rađeno na reč i da to nije bilo haotično stanje, nego je po sredi plansko i sistematično stanje i akcija koju su sprovodili Komunistička partija i Državna bezbednost. To svako objektivan ko sagleda obimnu dokumentaciju, mora da prizna, mada se ranije pričalo da je to bilo na kraju rata pa se oteli kontroli organi bezbednosti, vojska… U odnosu na druge komunističke zemlje, nigde nije stradalo toliko ljudi u odnosu na broj stanovnika – navodi Cvetković.
Prema njegovim rečima, dokumenta pokazuju da je postojao određen scenario, pa su i u knjizi na sistematičan način, po tom scenariju koji postoji izloženi dokumente, od hapšenja, preko isleđivanja, odvođenja i streljanja.
- Streljanja su najčešće vršena na lokacijama pored Tise, Save, Dunava, u jarugama i slično. Potom je vršeno maskiranje tih tajnih grobnica, kojih je preko 200. Ono što nije bilo karakteristično u drugim zemljama, ili bar meni nije poznato na prostorima tadašnje Jugoslavije i komunističkim zemljama, rađene su precizne knjige i spiskovi streljanih lica, koje nigde ovako precizno ne postoje kao u Srbiji - ukazuje Cvetković.
Kroz poglavlja koja prate taj scenario, knjiga prati kako se odvijala represija pred kraj i odmah nakon Drugog svetskog rata, ne na osnovu rekla-lazala i priča, nego prema rečima dr Srđana Cvetkovića, konačno se nakon dve decenije istraživanja, otkako se ova tema ozbiljno otvorila, argumentovano može govoriti da je to bilo sistematsko nasilje, da je imalo ideološko političku boju, a da je antifašizam zloupotrebljen da u mnogim slučajevima stradaju nevini ljudi i da na taj način revolucionarna država dođe do njihove privatne imovine.
- Intenzitet represije komunističkog režima iz tog perioda još nije sasvim utvrđen, jer se sa ove vremenske distance ne mogu popisati sva stradala lica, ali ono što je izvesno da je oko 60.000 ljudi izgubilo život, na ovaj ili onaj način. Među njima ima i krivaca, ratnih zločinaca, neki su delom osuđeni, neki su likvidirani bez suda, ali ima mnogo nevinih ljudi koji su stradali. Samo je politička policija OZNA likvidirala bez Suda nekih 33.000 ljudi, 3.000 su osudili sudovi a ostali su stradali na drugi način, u poterama, u logorima… Fali deo dokumenata, najviše za samu prestonicu grad Beograd, zatim Kragujevac Šabac… Najviše knjiga i spiskova fali sa područja Zapadne Srbije – kaže Cvetković.
On kaže da su za knjigu selektovali ogromnu građu i odabrali najreprezentativnije dokumente da odslikavaju scenario po kome se sve odvijalo.
- U knjizi su samo mali dokumentarni isečci, jer smo se trudili da ima što više originalnih faksimila, da nema prekucavanja, da svojim izgledom posvedoče istinu, koju se mi svi trudimo da rasvetlimo. Naravno, svako vreme ima svoje i lepe i ružne strane, istorija nije crno bela, ali nama je palo u zadatak da govorimo o ovoj mračnijoj, tamnijoj, sivijoj strani tog vremena koje je pogodilo mnoge ljude, naročito u tom prvom periodu od 1944. do 1946. pa i kasnije do 1953. godine, kada se vlast neselektivno obračunavala sa ljudima koji drugačije misle, koji su drugačije klasne pripadnosti, a to na žalost sve pod izgovorom i maskom antifašizma - zaključuje dr Srđan Cvetković.
Milorad Mitrović