OkoTVoko: Daljinac pod jastukom

Prema statističkim podacima, šiju nas samo Rumuni, provodeći 317 minuta dnevno zureći u čarobnu kutiju, dok joj mi posvećujemo čak četiri minuta manje: 313 iliti neverovatnih pet sati i trinaest minuta. Iza nas su ostali Portugalci sa 284 minuta, Mađari sa 282, Grci sa 262 minuta dnevno i Turci sa minutom manje od Grka. Tako smo uspeli da potučemo i tvorce serija zbog kojih stariji članovi porodice čvrsto drže daljince u rukama, a neki ih, kažu zlobnici, stavljaju i pod jastuk, da se slučajno ne desi da im se promeni omiljeni kanal. Onaj rijaliti, jer to je, uprkos naporima da promenimo stanje svesti kod prosečnog gledaoca, i dalje najgledanija vrsta programa.

A kad smo već kod omiljene vrste programa, ni tu mnogo ne zaostajemo za svetom. Prema podacima Eurodate, i prošle godine trećina programa bila je posvećena zabavi, a ova vrsta emisija ubedljivo se najviše gledala u udarno vreme oko 20 časova. Prema statistici, okretanje zabavnom programu u najvažnije doba dana za televizije povećava broj gledalaca za tri četvrtine, a takozvani šer za neverovatnih 24 posto.

Ako ste mislili da smo i u tome najgori, grešite, bar kad je ukupna gledanost u pitanju. Japan i Sjedinjene Američke Države zabavnom programu posvećuju 58 posto, odnosno 53 posto emitovanog vremena, iako, za razliku od nas, ovaj program ne čine većinom rijaliti televizijske emisije, već i razni tok i talenat šou programi, humorističke emisije i drugi, originalni formati. U Srbiji se od zabavnog programa najviše gledaju rijalitiji, mada, prema podacima Regulatornog tela za elektronske medije, procenat udela rijalitija u ukupno emitovanom programu opada od 2015. Tako je TV Hepi  rijaliti formatu u 2015. godini posvetila neverovatni 58,42 posto vremena, a TV Pink je te godine rijalitiju posvetio četvrtinu programa, odnosno 24,13 posto. Godine 2017. situacija je drugačija: rijaliti emisije na Hepi TV zauzimaju manje od polovine programa – 46,74, dok na TV Pinku čine samo 13,87 posto.

Kako je moguće da nam rijaliti programi vladaju državom, a podaci pokazuju da se njihov udeo u emitovanom smanjuje? Najviše zahvaljujući tome što smo postali društvo skandala i spektakla, što se takva vrsta sadržaja s televizije preliva na druge medije: štampani mediji objavljuju detalje iz biografija glavnih učesnika, dajući im na popularnosti, važnosti i značaju, društvene mreže u ovome učestvuju deljenjem delova sadržaja, a sami učesnici imaju aktivne društvene profile na kojima komuniciraju s publikom, stvarajući armiju obožavalaca, video kanali za deljenje sadržaja odavno su zatrpani klipovima iz rijalitija koji se dele bez ikakve kontrole. A upravo je internet, prema Eurodata analitičarima, označen kao platforma s najvećim rastom gledanosti video i televizijskih sadržaja. I to, zahvaljujući našem zastarelom pravosuđu, s veoma slabom, skoro nikakvom kontrolom.

I tako, dok nam većina stanovništva, naročito onog starijeg – jer, među najstarijim smo narodima u svetu – rijaliti zvezde smatra delom kućne atmosfere, a televizija im služi za prevazilaženje otuđenosti i usamljenosti, Regulatorno telo za elektronske medije malo i prekasno pokušava da u ovo zamešateljstvo uvede neki red. Kažnjavanjem televizija za preglasne i preduge reklamne blokove, propuštajući da spomene da su psovke, udarci i razne vrste prostota neprimereni i za ove televizije, štetne za društvo i opasne za mlade koje bismo želeli da makar zaštitimo, kad već nismo u stanju da ih obrazujemo. Za to su se oni pobrinuli sami, odlazeći na net mimo roditeljskog znanja i kontrole. A kuda će nas to sve odvesti, sam bog zna. Možda u neki opšti rijaliti.

Ivana Radoičić