Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Velemajstor Dragan Šolak: Strast za šahom ne prolazi

15.08.2019. 10:19 10:29
Piše:
Foto: Youtube Printscreen

Jedan od najjačih novosadskih velemajstora svih vremena i nekadašnji reprezentativac Srbije Dragan Šolak (39) zaslužan je za to što se u Novom Sadu nedavno održao meč između domaćih šahista i mladih nada Turske.

Ovaj meč, odigran u susret stogodišnjici postojanja najstarijeg srpskog šahovskog kolektiva – Novosadskog šahovskog kluba, bio je idealna prilika da posle dosta vremena sretnemo velemajstora Šolaka i porazgovaramo s njim o njegovim šahovskim počecima, dosadašnjoj karijeri i planovima za budućnost.

Već pet godina živite i radite u Turskoj i nastupate za njihovu reprezentaciju. Možete li nam opisati kakvo je stanje šaha u Turskoj i da li je nova federacija ispunila vaša očekivanja?

- U Turskoj je sada slično stanje kao što je bilo kod nas kada sam se rodio, tu negde 80-ih godina prošlog veka. Jako su povoljne prilike, svakog vikenda ima po nekoliko turnira, a pogotovo je za decu dobra situacija. Njihova šahovska federacija radi dosta dobro, a finansijska situacija je povoljna i imaju dovoljno veliki buyet da podržavaju te turnire. Takođe, roditelji imaju mogućnosti da šalju decu na turnire. U poređenju s našim prostorima, razlika je u tome što su 95 odsto ili više učesnika na njihovim turnirima deca do 19 godina. Kod nas ima i dece, ali većinom su to ljudi u zrelom dobu. To se najbolje može videti kada se igra Šampionat Turske po starosnim grupama, koji je ogromna manifestacija, s nekoliko hiljada učesnika.

Postoje li neki nedostatci?

- Ono što je nedostatak turskog šaha jeste tradicija koja je kod nas prisutna decenijama. U Srbiji je mnogo veći procenat ljudi koji razumeju šahovsku igru dosta dobro, a retko ili čak uopšte ne igraju na turnirima. U Turskoj roditelji uglavnom ne znaju ništa o šahu, ne znaju ni kako idu figure, ali šalju decu u šahovske škole ili kod trenera i vode ih na turnire. To će se i kod njih verovatno razviti vremenom, možda za 10 ili 20 godina, ako se nastavi ovim tempom, ali ne može preko noći. To je ta šahovska tradicija koja je u Srbiji duboko ukorenjena, a kod njih gotovo uopšte nije razvijena. Mnogi čak ne znaju ni kako se pravilno izgovara reč šah na turskom – “satranč”, a često izgovaraju pogrešno santranč. Međutim, Šahovska federacija Turske je uradila jedan jako dobar posao protekle decenije u pogledu razvoja šaha i mislim da je sada čak i prevazišao fudbal po broju registrovanih igrača s licencom u Turskoj i da je sad zvanično broj jedan.


Presudni mečevi sa Igorom Miladinovićem

Kada se pojavio internet, odlazio je Šolak kod roditelja koji su radili u banci i tamo na računaru uspevao da se povežem na internet i igrao partije na Internet šahovskom klubu.

- To mi je bilo strašno zanimljivo i tu se pokazala moja strast za šahom. Imao sam rejting tada oko 2300 i tolika mi je negde bila i snaga i tako sam počeo da igram s različitim protivnicima. Nisam baš odmah mogao da igram sa onim najjačima, pošto su oni igrali sa sebi ravnima, koji su im bili bliži po rejtingu. Ali, na moju veliku sreću, bio je jedan izuzetak – velemajstor Igor Miladinović. On je bio tada najbolji srpski igrač na tom Internet šahovskom klubu i igrao je s velikim svetskim asovima – Svidlerom, Morozevičem, Šortom i drugima. Sećam se da sam gledao njegove mečeve sa Morozevičem. Znali su da odigraju po 50 partija, a Igor ga je često pobeđivao velikom razlikom, recimo 30:20. A onda bi Igor krenuo da igra sa mnom. Mislim da su mi ti mečevi dosta pomogli i da sam tu dosta naučio, jer niko drugi od boljih igrača nije hteo da igra sa mnom, a Igora njegov visok rejting nije previše zanimao da bi ga čuvao. Odigrali smo možda desetak dugačkih mečeva i tada sam počeo da shvatam neke stvari koje je on radio. Shvatio sam da Igor u svakom momentu, baš u svakom potezu, pokušava da stavi protivnika pod pritisak. I onda sam počeo i ja to isto da radim. I to je davalo rezultate. Vrlo brzo se promenila moja igra i ja sam počeo da napredujem i kroz neko vreme došao do tih većih rejtinga i onda sam igrao sa jakim igračima i to mi je omogućilo konstantan napredak. U Novom Sadu su u to vreme bile vrlo ograničene mogućnosti da dođeš do jakih protivnika, a na internetu, baš u momentu kada je meni to trebalo, ta stvar se pojavila i ja sam mogao da igram sa iskusnim igračima i to mi je mnogo pomoglo. Naravno, to nisu bile dugačke partije, već uglavnom na tri i na pet minuta, ali i dalje su bile vrlo značajne za moj šahovski razvoj.


Kakva je situacija za profesionalne igrače?

- Kada je u pitanju moja igra za tursku reprezentaciju, moram reći da su se oni dosta dobro pokazali. Bilo je u početku nekih propusta, upravo zbog nedostatka te šahovske tradicije, ali stvari su se vremenom značajno popravile. Trude se da pomognu i zaista i pomažu iskusnim igračima, ali fokus im je usmeren na decu, što je i pravilno. I dalje 95 odsto energije troše na to da privuku što više dece da igraju šah i da organizuju turnire za njih, kojih ima veoma često u svim krajevima Turske. Situacija je dobra i za profesionalne igrače – imamo prilike, organizuju se kampovi sa trenerima, šalju nas na turnire, kupuju kompjutere, knjige i šahovsku opremu, trude se da pomognu kad god mogu.

U međuvremenu ste razvili i veoma uspešnu šahovsku školu. Koliko imate učenika i kako radite sa njima? Da li zajedno putujete na turnire?

- Imam 10 do 15 učenika s kojima radim baš redovno, dva do tri puta nedeljno, ali imam još tridesetak učenika s kojima povremeno organizujem treninge. Pored toga, imam 50 do 60 učenika s kojima ne radim lično, već više drugi treneri, ali sam tu zadužen za organizaciju i ponekad se sastanem s njima. Dakle, mogu reći da ih ima stotinak. Pomažu mi u tome dosta i naši igrači i treneri iz Srbije, s kojima se dogovaram oko trening partija i zajedničkog rada. Na turnire ne putujemo zajedno tako često, jer sada imam dve devojčice, Laru (10) i Lenu (4), i želim s njima da provodim više vremena. Dok sam išao na turnire, to je bilo dosta teško jer sam praktično pola godine bio odsutan. Nekada bi one mogle da krenu sa mnom, ali retko. To je razlog zašto sam, nakon što se Lena rodila, polako počeo da uzimam učenike i da se više fokusiram na to, da bih više bio sa porodicom. Sada smo iskoristili priliku da na mesec dana dođemo u Srbiju i odigramo tri turnira i to iskustvo je bilo jako dobro. Deci se to svidelo, jer obično kada dođu u Srbiju zarade dosta rejting poena i imaju priliku da igraju sa mnogo više jakih protivnika. U Turskoj je to dosta teško, jer intermajstori i velemajstori vrlo retko igraju na domaćim turnirima baš zbog toga što ne vole da igraju sa decom, jer ta deca rade i treniraju, imaju niske rejtinge, a prilično su opasna i zbog toga se iskusni igrači trude da to izbegnu da ne bi gubili rejting. Mislim da taj problem sa rejtingom dosta odmaže razvoju šaha u Turskoj, ali na žalost je tako. FIDE je toga svesna. U zemljama u kojima ima jako veliki broj novih igrača koji ulaze na rejting listu, gde ima jako mnogo dece, taj rejting sistem ne funkcioniše baš kako bi trebalo. FIDE se trudi to da popravi, ali za sada mislim da nisu baš sasvim uspeli. U Turskoj se napravila takva situacija da deca koja imaju rejting 1700 ili 1800 u Srbiji mogu lako da naprave rejting oko 2000. Naravno, posle kada opet odigraju u Turskoj neke partije, tamo vrlo često izgube te rejting poene zarađene u Srbiji, ali sve u svemu to je iskustvo dobijanja i gubljenja.

Kako ste došli na ideju da organizujete meč sa novosadskim šahistima? Da li planirate da ovi susreti postanu tradicija?

- Smatram da je za decu je najvažnije da imaju odgovarajuće protivnike, koji ne treba da budu ni previše jaki ni previše slabi. Ako je protivnik previše jak, motivacija ne bude na vrhuncu, jer deca su dosta dobra u shvatanju onoga kakva je prava situacija na tabli i kad shvate da nemaju šanse onda im motivacija uglavnom popusti, u najvećem broju slučajeva. Zato je najbolje naći protivnika koji ima rejting nešto veći od nas, recimo 100 do 200 poena, i onda ta motivacija bude na maksimumu – jasno nam je da partiju možemo dobiti ukoliko dobro odigramo, ali protivnik je mnogo bolji i možemo i nešto da naučimo iz te partije. Zato sam se i odlučio, u saradnji sa novosadskim šahistima, da napravimo ovakav turnir. Već smo dva puta ranije pravili sličan turnir ovde u Novom Sadu i za decu je to bilo vrlo korisno, jer su imali priliku mnogo da nauče od iskusnih novosadskih majstora. Sećam se koliko je bilo teško pobediti ih kada sam i sam igrao sa njima, i zato mi je drago kad vidim da se moja deca uspešno bore sa njima i pružaju dostojan otpor. Nadam se da ćemo uspeti ponovo da organizujemo ovakve turnire, mada nije lako sve to uklopiti, mnogo ljudi je uključeno u sve to i takav događaj zahteva da svi oni ulože svoje dragoceno vreme koga je malo, ali svakako da ćemo dati sve od sebe da ponovimo ovo divno iskustvo – rekao je Šolak.

(Nastavak intervjua u sledećem broju)

I. Uzelac

Autor:
Pošaljite komentar
Supervelemajstorski turnir u Stavangeru: Potpuna neizvesnost u završnici

Supervelemajstorski turnir u Stavangeru: Potpuna neizvesnost u završnici

07.06.2018. 13:26 13:29
Analizirane partije: Velemajstorska igra Erićeve

Analizirane partije: Velemajstorska igra Erićeve

26.04.2018. 10:32 10:35