DEDA JOVAN JOVIĆ (101) – PARTIZAN Sloboda mi je bila najdraža
NOVI SAD: Deda Jovan Jović, s nadimkom Semić, rođen je 4. novembra pre 101 godine u Drvaru. Osim što ne nailazimo često na stogodišnjake, još ređe imamo priliku da pričamo s nekim ko je prevalio vek, a aktivno učestvovao u Drugom svetskom ratu, penzionisao se kao pukovnik, nosilac je Partizanske spomenice 1941, dobitnik mnogih priznanja i odlikovanja, a od svih mesta u tadašnjoj Jugoslaviji, odlučio se da živi baš u Novom Sadu.
– To ti je baš lijepo pitanje zašto sam izabrao baš ovaj grad, i sam ga sebi postavljam često – kaže deda Jovan, i vraća se u 1966. godinu, kada je rešio da se doseli u vojvođansku prestonicu ne bi li bio bliži rođenom bratu koji je kolonizovan u Bačku Palanku. – Verujte, nisam se pokajao, našao sam razumevanje s dosta ljudi. Ovde sam radio teritorijalnu odbranu, a kad je to prestalo, onda sam postao slobodni strelac.
Međutim, najslobodniji je bio baš u vreme SFRJ, čega se naš domaćin sa setom priseća, nadajući se da će se ona opet vratiti u naše društvo.
– Često razmišljam i o tome šta mi je bilo najlepše u životu, i nekako mi je uvek najdraža sloboda, to što nismo bili ograničeni. Bili smo dinamični i imali smo veliku perspektivu – navodi deda Jovan, dodajući da su promene te koje menjaju stvari u društvu, ali i koje su neophodne i koje niko ne može obustaviti. – Najlepše smo živeli za vreme Tita, mogu drugi da pričaju šta hoće.
Tokom rata je bio ranjavan četiri puta i nikad nije ni slutio da će toliko poživeti. Kako kaže, kada bi mogao da ide novim putem, opet bi izabrao ovaj. Život kakav je vodio oduzeo mu je dva rođena brata na bojnom polju, ali mu je doneo četvoro unučadi i petoro praunučadi.
S deda Jovanom živi njegov sin Milan (65), koji vodi računa o svom ocu i domaćinstvu. U šali smo zaključili da je reč o pravom momačkom stanu, u koji su svi dobrodošli.
– Za mene je čast kada mi neko pritisne zvonce na vratima i kaže: „Dobar dan, ja sam doš’o na kafu” – kaže stari partizan, koji nema više vršnjaka s kojima bi se mogao družiti, ali se ne žali ni na „klince” s kojima provodi slobodno vreme. – Vrlo dobro se snalazim s ovim mlađima, slušaju me.
– Jedina motivacija su mi unuci, pa kad dođu, bude puna kuća – kaže ponosni partizan. – Kod mene je uvek bio dinamičan život. Danas se već slabije okupljamo. Mislim da mi uvek na umu stoji da je osnovno biti čovek. Gde god da se nalaziš, trebalo bi da si sposoban da se prilagodiš, da pomogneš drugom čoveku onoliko koliko možeš. Uh, ne bih smeo da vam prokomentarišem to koliko smo danas spremni da pomognemo jedni drugima...
Baš ta dinamika najviše i nedostaje našem domaćinu, te mu najteže pada što više ne može da se kreće koliko bi želeo, naročito ako uzmemo u obzir da je do prošle godine svako veče šetao do mosta i nazad. O njegovoj pokretnosti, naročito iz mlađih dana, govori i knjiga „Narodne izreke” koje je prikupljao u Bosni, a objavio pre desetak godina.
– Tamo ima dosta izreka i ja uzeo blokčić i desetak godina ih beležio. Otkucao sam na mašini i video da tu ima šta da se podeli. Skupio sam oko 500 izreka i sve su vrlo vredne i koriste se u razgovoru. Znate, Bosna je bogata izrekama, tamo ljudi stalno izvale neku izreku – kaže deda Jovan.
Tekst i foto: L. Radlovački