Poslodavci često traže radnike jer im brzo odlaze?
Da li ima posla, a nema zainteresovanih da rade ili je nešto drugo posredi – tek, na mnogo mesta u Novom Sadu, na izlozima prodavnica stoje oglasi da su potrebni radnici.
Slobodno bi se moglo reći da su oglasi istaknuti stalno, ali ne zbog toga što je neko zaboravio da ih skloni, već zato što radnici neprestano nedostaju.
Reč o radnim mestima uglavnom u trgovinama, buticima, pekarama, kioscima, ugostiteljskim objektima, objektima za pripremu brze hrane... tačnije, o poslovima za koje nije presudan stepen stručne spreme i određena struka. Budući da je među nezaposlenima prijavljenim na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje najviše onih koji nemaju struku, odnosno završili su samo osnovnu školu ili imaju prvi stepen stručnosti, može se pretpostaviti da ih je na tim radnim mestima najviše. Pošto je ponuda radne snage velika, mnogi nisu u prilici da biraju pa prihvataju veoma malo plaćene poslove jer im obezbeđuje egzistenciju. Oni koji steknu veštine i znanja uglavnom odlaze čim se ukaže prilika pa je zato i izmena radnika velika.
U objektima u kojima nedostaju radnici zaposleni nerado govore o uslovima pod kojima rade i da li se ono što piše u oglasima podudara s onim što se svakog meseca dešava. A šta se nudi – redovna plata, uglavnom u visini minimalne zarade, prevoz, kao i prijava, godišnji odmor i slobodni dani. Informacije o uslovima za radno mesto uglavnom se mogu dobiti putem telefona, fiksnih, ali češće mobilnih, ima i onih koji od kandidata traže telefon da bi ih sami nazvali, mnogi potencijalni poslodavci traže i da se dođe na razgovor, gotovo bez razlike postoji i probni rad od nekoliko dana, pa ako se kandidat pokaže, sledi, kako kažu poslodavci, i prijava.
Kada je reč o platama, priče su različite u zavisnosti od toga ko govori. Za rad na roštilju nudi se mesečna zarada od 40.000 dinara, uz prijavu, pa i pored toga teško nalaze radnike jer je veoma teško naći obučenog roštiljyiju koji bi radio za taj iznos. Za rad u pekari mesečno se može zaraditi 30.000 dinara, uz prijavu i plaćen prevoz u gradu, a radi se u smenama, uz jedan slobodan dan nedeljno. Ima i poslodavaca koji radnike isplaćuju dnevno pa tako za probni rad od četiri sata dnevnica iznosi 450 dinara, a ako se radnik pokaže, onda je 600.
Na mestima gde su izmene radnika česte gotovo po pravilu duže rade osobe starije od 50 godina, i to uglavnom žene. Razlog je sasvim jednostavan – od njih i njihovih primanja zavisi porodični buyet, mnoge nemaju mogućnost da se zaposle na nekom drugom radnom mestu jer nemaju odgovarajuću struku, nekima je ostalo još malo do penzije... To može videti svako ko pogleda ko ga uslužuje u pekarama, doduše ne baš u centru grada.
Jedna od naših sagovornica koja je zaposlena u kiosku za prodaju štampe kaže da je poslednjih pet godina promenila više od deset radnih mesta i da je spremna ponovo to da uradi ukoliko se promene uslovi rada.
– Kako je na poslu zavisi od gazde i njegovog stava prema zaposlenima – ističe naša sagovornica. – Prilikom zapošljavanja mnogo se više nudi nego što se ostvari, dosta se prećutkuje, odnosno podrazumeva, naravno, na štetu radnika, pa sam promenila više radnih mesta jer sam ja poštovala odredbe ugovora a poslodavac nije. Još uvek mogu bez većih problema da nađem posao jer imam iskustva, a još uvek malo godina, ali mnoge moje starije koleginice pristaju na sve da bi imale kakvu-takvu zaradu, i to poslodavci znaju.
S druge strane, poslodavci ukazuju na to da prilikom zapošljavanja moraju da upoznaju potencijalnog radnika, da se ne može odmah utvrditi precizna plata jer ona zavisi od angažovanja radnika. Ipak, najveći broj njih radnike zapošljava uz minimalnu satnicu, odnosno mesečnu zaradu od oko 25.000 dinara, a većina obezbeđuje i prevoz u gradu. Uz to, poslodavci ističu i da mnogi radnici, posebno mlađi, ne pristaju da rade za minimlac, odnosno spremni su da rade bez prijave, a da im se deo novca, koji poslodavci uplaćuju na ime poreza i doprinosa, daje na ruke, što mnogi poslodavci ne žele pa su zato oglasi za prijem radnika dugo otvoreni.
D. Mlađenović