Spilberg nas novim filmom ponovo vodi u budućnost
Svojim novim filmom “Redi plejer van” (“Ready Player One”) Stiven Spilberg nas ponovo vodi u budućnost na način koji ga je proslavio, na primer, u filmovima “Veštačka initeligencija” ili “Suvišni izveštaj”, s početka 21. veka.
Tema je nepresušna i veoma inspirativna za nove generacije - video-igrice i njihova evolucija. Spilberg ne bi bio tako veliki da unutar, površno gledano, zabavne teme, nije uspeo da ubaci niz kontekstualnih referenci koje ukazuju na dublja socijalna pitanja u pogledu budućnosti.
Naravno da Silberg ne zaostaje ni za upotrebom novih kinematografskih tehnologija i tehnika, tako da je film “Redi plejer van” upakovano u dinamični dvoipočasovni spektakl, pun specijalnih efekata i animcije koja često od filma pravi - ono čime se i bavi - video-igricu.
Elem, Vejd (Taj Šeridan) je obični mladić iz dvehiljadečetrdeset i neke. Živi u prikolici sa svojima, a ono što radi je jedna druga realnost, virtuelna. U njoj, on postaje Parsifal (evo jedne zanimljive reference na Vagnera i njegovu čuvenu operu, odnosno na Spilberga i njegovo viđenje sveta, puno simbolike i svojevrsnog filozofskog odnosa). Parsifal je Vejdov takozvani avatar, alter-ego koji koristi u igrici “Oejzis”. Imenu igrice ne treba dodatno tumačenje, jer predstavlja oazu u turobnom svetu budućnosti, mada ljudi često kritikuju virtuelne svetove i (alter)društvene virtuelne mreže kao nehumane.
Vejd/ Parsifal će, kao što naslov filma upućuje, preuzet iz gejmerske terminologije, vrlo brzo postati pretendent na tron pobednika koji je otkrio tajnu genija, izumitelja igre. Steći će i društvo, koje nije samo virtuelno. Njima su suprostavljeni tvorci tehnologije, korporativni moćnici kojima tajna ne treba radi pobede, nego radi daljeg usavršavanja sistema moći koji dehumanizuje.
Oni ne biraju sredstva za postizanje cilja, a možda suvišno bi bilo reći i to da se upravo humana crta provlači kroz sve što rade i čine pomenuti likovi u filmu, koji je samo spolja površan i zabavan opis jedne od mogućih budućnosti, sasvim dovoljno govoreći i za gledaoca spremnog sad i ovde. Svakako, “Redi plejer van” nije jednoznačan, nego složen i višeslojan film, baš kao što je mehanizam eskapizma i suočavanja sa stvarnošću, međusobno prožet.
I poseban dodatak, verovatno za roditelje budućih Parsifala, jeste gomila detalja koji podsećaju na začetak “tehno-manije”, osamdesete godine prošlog veka i sve ono što su imale za zaštitni znak, danas već u domenu zastarele pop-ikonografije.
Igor Burić