Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Veljković: Istinska promena dolazi iznutra

10.06.2017. 13:33 13:40
Piše:
Foto: S.Ignjatović

Beograđanka Magdalena Veljković, koja osvaja svojim znanjem i mudrošću iako je veoma mlada, sama je prošla mnoge tehnike i seminare za lični razvoj, a bavi se tehnikom psihologa Živorada Mihajlovića Slavinskog nazvanom PEAT (skraćenica od psihoenergetska auro-terapija, koja u suštini predstavlja primenu energetske paradigme na uklanjanje psiholoških i emocionalnih poremećaja).

"Kao što je neko mene dotakao i kao što me je to iskustvo oblikovalo, tako i ja želim da dotaknem druge, da im pomognem da budu ono što treba da budu. Ovaj rad ne smatram za posao, to je jedno zajedničko putovanje i uvek se zahvalim ljudima koji dođu na moje radionice na poverenju. U današnjem vremenu je jako teško da zatražimo pomoć, da se otvorimo… Trudim se da pomognem ljudima da osveste ono što žele, da spoznaju ono što oni jesu, da prevaziđu ono što im se desilo i ono što ih ograničava", kaže Veljković.

Kakvo je vaše formalno obrazovanje?

"Završavam tehnologiju na Beogradskom univerzitetu. Upisala sam to jer volim hemiju i matematiku, dok me psihologija nije baš privlačila, jer nisam želela da dijagnoza bude moj posao. Međutim, ukoliko se zaista bavite naukom, onda tražite i dublje odgovore. Zato se i kreće u potragu. Možda na početku i ne znamo šta tražimo, ali sam uverena da svi tragamo za nekim dubljim smislom"

Kako ste se susreli s ovom tehnikom?

"Sve se desilo spontano, ali sam ja pratila svoje srce i gledala šta je to što me čini srećnom. Taj fakultet je bio jedna od tih stvari, ali sam usput promenila svoje interesovanje, moram reći, kao i većina ljudi. Mislim da mnogi od nas nisu stvoreni da rade jedan te isti posao ceo život. Tako i ja, mada sam kao mlada prošla razna iskustva, često neprijatna, kao što je bolest, izbeglištvo (rođena sam na Kosovu), ali sam sve to uspela da prevaziđem. Imam želju da pomognem i drugima da i oni prevaziđu tegobe, blokade. Jedino što je ljudima potrebno je da ih neko razume, a najlakše ih razume neko ko je sve to prošao, a prošla sam toliko toga…"

Kako ste uspeli da prevaziđete svoje strahove?

"Ljudi se plaše da ne izgube posao, kuću, ali ono čega se najviše plaše je da ne izgube sebe. To što tražimo uvek ćemo nekako i naći. Ono što pravi razdor u nama je kada se naše svesne želje i naša podsvesna verovanja ne podudaraju. To je odgovor zašto afirmacije često ne rade – zato što su naša podsvesna uverenja drugačija. Ako sebi kažem „ja želim da sam u skladnoj vezi, želim ljubav, a moja podsvest mi kaže opet ćeš biti povređena, opet ćeš patiti, odustati…“ I šta se dešava: sami sebe sabotiramo kada se nađemo u novoj vezi i ona propadne, pa kažemo: Eto, opet! Nije to opet, jer realnost koju trenutno živimo je raj".

Kako to mislite?

"U mislima često stvaramo tri puta gori scenario od onoga što želimo. Citirala bih poznatog svetskog stručnjaka u oblasti dinamike uma Džozefa Marfija koji u svojoj knjizi „Moć podsvesti“ kaže: „Ako zamislimo naš um kao vrt, onda smo mi baštovani koji tokom celog dana nešto sade (misle). Ono što smo zasejali u podsvesti, požnjećemo u svome telu i odnosu sa spoljašnjim svetom. Krajnje je vreme da počnemo da sejemo misli mira, sreće, dobrote i napretka. “ Zato je njegov savet da razmišljamo mirno, usredsredimo se na istinske vrednosti i da ih usvojimo kao deo naše svesti. Podsvest se može uporediti s tlom na kome rastu sve vrste biljaka, kako dobre tako i loše. Neko žanje plodove, a neko korov".

Odakle kreće promena?

"Iskreno, mislim da prava promena dolazi iz očaja. Tek kada nam se smuči naš trenutni život i kada ne možemo više tako da živimo, tada se usudimo da uradimo neke nove stvari. Tek tada želimo da radimo na sebi, jer tada smo spremni da iskoračimo iz zone komfora. Taj početak je zapravo predivan jer nas on vodi ka onome šta želimo da budemo. Ne može se ni lepota svetlosti spoznati bez njenog odsustva, zvanog tama. Taj prvi korak je najbitniji, mada je svaki korak ka cilju pođednako bitan. Lepota je i u putovanju. Važno je da smo hrabri i da verujemo u sebe. Ono čega svi moramo da budemo svesni je da je veliki deo putovanja lutanje. Potreba za promenom nas dovodi na raskršće i nemamo uvek saznanja kojim putem bi trebalo da idemo. Svašta čovek proba da bi mu bilo bolje. Ipak, istinska promena se desi iznutra".

Na koji način se to po vama postiže?

"Suočavanjem, priznavanjem i istinskim razgovorom sa sobom koji donosi razumevanje zašto se to dešava. Kada prigrlimo taj svoj problem, kada ga razumemo, onda smo na dobrom putu da ga prevaziđemo. Istakla bih da nema pravog i pogrešnog puta. Hvala Bogu, ima puno tehnika i samo bi trebalo da osetimo da li rezoniraju s nama u ovom trenutku ili ne. Poslušajte ono istinsko u tebi da li kaže da ili ne – i lutanje će biti mnogo kraće. S druge strane, lepota života jeste u tome i u istraživanju, u samom putu… Ukoliko je potraga ka unutra, put je mnogo kraći, a ako je prema spolja, onda umemo da usvajamo tuđe istine, tuđa verovanja, da se poistovećujumo s njima i da tuđe puteve mi pokušavamo da prođemo, ali to nije naš put".

Kako da ljudi budu sigurni da su dobro odabrali?

"Da slušaju sebe! Mi smo radoznala bića i svašta bi da saznamo i naučimo, onaj deo nas koji to voli je ego. Ego voli da ima neke nove titule, neka nova dostignuća…Ljudi veruju tim spoljašnjim stvarima, ali istinska promena se dešava kada istinski zaronimo u sebe. Kada bismo uvideli čemu se malo više radujemo, šta je ono što nas više veseli i šta je ono što čini da osetimo malo više toplote u našem srcu – onda bismo znali da je to pravi odabir. U suštini, nema pogrešnog izbora, postoji samo onaj s kojim smo više ili manje usklađeni, svaki izbor nas vodi negde i uči nas nečemu. Tragajući za novim metodama za usavršavanje prosto zaboravimo koliko smo savršeni".

Kakvo je vaše iskustvo?

"Dugo sam i sama sebe prihvatala samo u etapama, kada mi dobro ide. Ili kada drugi misle da mi dobro ide. A nije uvek išlo dobro, vrlo često, da budem precizna, bar nije izgledalo da ide dobro. Pitala sam se kako da se s tim nosim, a da se ne poistovetim? Onda sam shvatila da treba da prigrlim sebe i da budem sebi prijatelj, a ne onaj koji upire prst, okreće sebi leđa i kaže da je sve bila samo mašta, samo san i da je vreme da budemo realni i odgovorni. Treba se odreći svega, ali sebe ne".

Marina Jablanov Stojanović

Piše:
Pošaljite komentar