Građani gube na šalteru, ali dobijaju na sudu
Otkako je pre više od deset godina u Srbiji počela kreditna ekspanzija, stručnjaci su klijentima savetovali da pažljivo čitaju svaku reč u ugovorima da ne bi došli u priliku
da potpišu ugovore u kojima banka sebe štiti na njihov račun. Slabo su slušali. Tek kada bi došli u problem kod otplate, više bi se zainteresovali za ono što su potpisali. Tada su često tražili pomoć finansijskih organizacija koje štite potrošače. Mnogi od nesporazuma dobili su, ili ovih dana dobijaju, epilog na sudu, a sve u korist klijenata. Prekretnica je bilo donošenje Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga, koji se primenjuje od kraja 2011. godine. Posle toga, prava klijenata su daleko više zaštićena, odnosno banke su primorane na to da ih više poštuju.
– Koliko samo mi znamo, trenutno je u toku oko 2.000 sporova pred sudovima u kojima klijenti tuže banke – kaže predsednik organizacije potrošača „Efektiva” Dejan Gavrilović. – Sem tužbi vezanih za kredite indeksirane u švajcarskim francima, tu su i one vezane za otplate po nepovoljnijem kursu. Pošto Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga nije bio donet kada su ti ugovori zaključivani, tu se primenjuje Zakon o obligacionim odnosima. Dok kod sporova vezanih za kredite u francima klijenti po tužbama traže raskid ugovora, kod drugih tužbi zahtevaju da im se vrati ono to im je više naplaćeno mimo zakona.
O stambenim kreditima indeksiranimu fancima gotovo sve se zna. Prva pravosnažna presuda u korist klijenta doneta je protiv Erste banke u Novom Sadu.
Nedavno su donete još dve presude u korist klijenata pred sudovima u Beogradu, a tužene su bile Unikredit i Alfa banka. Razlozi su bili isti: obe banke su klijentima pustile kredit po nižem srednjem kursu, a rate su otplaćivane po višem kursu. Takve odredbe mogle su se naći u ugovorima pre donošenja Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga. Sada se u oba slučaja primenjuje srednji kurs Narodne banke Srbije. O tome koliko su klijenti bili oštećeni kod takvih otplata najbolje govore rzlike između dva kursa. One su prethodnih godina, zavisno od fluktuiranja dinara, bile od tri do pet dinara. Ako uzmemo da je srednja vrednost četiri dinara, a da je rata kredita bila samo sto evra, na prosečan gotovinski kredit na pet godina dobijamo zanimljivu računicu. Klijent je banci samo po tom osnovu plaćao mesečno 400 dinara, na godišnjem nivou to je 4.800 dinara, a za pet godina 24.000 dinara – bez osnovne rate i kamate. To nije velika suma, ali nije ni da se pokloni banci.
Osim lošeg glasa, banke žele da izbegnu i kazne. One se po slovu pomenutog zakona kreću od 500.000 do 800.000 dinara. Manje nego što se na siromašnim klijentima može zaraditi.
D. Vujošević
Loš publicitet
O tome zašto klijenti sada tuže banke umesto da su čitali ugovor pre bego što su ga potpisali, dr Aleksandar Vasiljević s Fakulteta za pravne i poslovne studije „Dr Lazar Vrkatić” u Novom Sadu kaže:
– Klijenti kod nas nisu bili spremni da se udube u sadržaj ugovora koji potpisuju i vide koje i kakve obaveze preuzimaju na sebe – smatra on. – Mnogi su kredite i otplatili a da nisu pročitali ugovor. Klijenti banaka se sete ugovora obično kada dođu u situaciju da ne mogu da otplate rate. Tada se, kako se to kaže, hvataju za slamku, pažljivo čitaju ugovore, obraćaju se udruženjima za zaštitu i, eto, i tuže banku. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga je tu oblast dobro regulisao pa se tužbe odnose na stare ugovore. Mislim da banke sada i zbog medija više vode računa o tome da ne prekrše pomenuti zakon: o tužbama protiv njih koje se završe presudom u korist klijenta se dosta piše, a banke žele da izbegnu loš publicitet.