Najjeftinija ponuda na kraju se često preskupo plati
Godišnja vrednost javnih nabavki u Srbiji kreće se oko tri milijarde evra, ali se i dalje kao glavni kriterijum uzima najniža ponuđena cena – u više od 80 odsto slučajeva,
dok se zemljama Evropske unije taj kriterijum koristi samo u 22 odsto javnih nabavki. U isto vreme, kod nas se samo u oko 15 odsto nabavki koristi kriterijum ekonomski najpovoljnije ponude, dok je taj procenat u zemljama Evropske unije čak 78 odsto.
Takva logika kupovine robe ili usluga u javnim nabavkama – koje su najjeftinije i iza kojih nema garancije kvaliteta – dovela je do toga da Srbija po ekonomičnosti nije ni blizu evropskog proseka, gde je osnovni kriterijum upravo kvalitet i rok trajanja onoga što se novcem iz državne kase kupuje. Jer, iskustvo je pokazalo da, kada se kupi najjeftinije, treba računati na obavezne dodatne troškove, što može dovesti do toga da ono što je uzeto jeftino na kraju zapravo košta mnogo skuplje nego da je kupljeno skuplje, a kvalitetnije.
Direktor Uprave za javne nabavke Predrag Jovanović objašnjava da je najniža cena opravdana u onim slučajevima u kojima postoji neki standard, a kao primer navodi kupovinu papira A-4 formata.
– Međutim, u 80 odsto slučajeva u EU, koristi se ekonomski najpovoljnija, a ne najjeftinija ponuda – objašnjava Jovanović.– Cena je samo jedan od faktora, ali ne presudan. Kod nas je sasvim obrnuto, 80 odsto ponuda koje se odaberu su najjeftinije. U javnim nabavkama kod nas se dešava da morate da objašnjavate kada se odlučite za ponudu koja nije najjeftinija, a u Evropi je to drugačije.
Drugim rečima, kako tvrdi, najjeftinije često nije i ekonomski najpovoljnije jer je kvalitet robe sve slabiji, zbog čega je ona često neupotrebljiva. Najjeftiniji uređaji i oprema se često kvare, a nemaju dobar servis, jeftine hirurške rukavice češće pucaju, pa tako jeftino na kraju bude mnogo skuplje. Zato Zakon o javnim nabavkama najviše vrednuje ponudu koja je ekonomski najpovoljnija, ali se taj kriterijum u praksi nedovoljno primenjuje.
Praksa je pokazala da je kriterijum najniže ponuđene cene pogodan za nabavku visokostandardizovanih jednostavnijih dobara, dok je kod nabavke složenijih dobara i usluga, osim cena, potrebno koristiti i druge elemente vrednovanja. Po oceni međunarodne ekspertkinje za javne nabavke iz Hrvatske Maje Kušt, kriterijum ekonomski najpovoljnije ponude jedan je od „alata” u javnim nabavkama koji naručiocima omogućava da zahtevaju dodatni kvalitet.
– Tako se od ponuđača može zahtevati da uređaj bude energetski efikasan, funkcionalan, ili da proizvođač naručene robe zapošljava lica s posebnim potrebama – rekla je Maja Kušt. – Taj kriterijum se u nekim zapadnoevropskim zemljama primenjuje u 80 odsto nabavki. Međutim, kriterijum ekonomski najpovoljnije ponude ne dopušta naručiocu da u svojoj naruybini zahteva da je proizvod koji kupuje u što većoj meri domaćeg porekla. Takav zahtev se tumači kao diskriminacija stranog ponuđača. Srpski Zakon o javnim nabavkama sada daje prednost domaćem ponuđaču, tako što se cena njegove ponude umanjuje pet odsto. S približavanjem članstvu u EU, Srbija će morati da odustane od takvog „perferencijalnog tretmana” domaćih preduzeća.
LJ. Malešević
Transparentnost naših javnih nabavki bolja od evropske
Dok Srbija kaska u ekonomičnosti javnih nabavki za EU, u transparentnosti postupka beleži rezultate bolje i od proseka evropske zajednice. Naime, u Srbiji se trenutno u 97 odsto slučajeva tenderi završavaju u otvorenom postupku, dok je svega tri odsto rezervisano za one koji se završe putem direktnih pregovora. Prosek otvorenih postupaka u EU je pet odsto.