Penzioneri i nezaposleni „pobedili” zaposlene
Republički zavod za statistiku objavio je revidirane podatke iz Ankete o radnoj snazi za 2014. i 2015. godinu, s obzirom na to
da je od početka ove godine promenjen sistem ocenjivanja zbog usaglašavanja s eropskim standardima.
Pre revizije, u prošloj godini je u Srbiji bilo 2.060.500 zaposlenih, a nakon izmena, Republički zavod za statistiku došao je do prošlogodišnjeg proseka od 2.050.200. U isto vreme, po podacima Centralnog registra obaveznog socijalnog osiguranja, prosek zaposlenosti za prošlu godinu iznosi 1.995.800. Dok bi Centralni registar obaveznog socijalnog osiguranja – jer zbog toga i postoji – morao da ima tačne i precizne podatke o broju zaposlenih u Srbiji, ostaje nejasno na osnovu kojih kriterijuma je Anketa o radnoj snazi RZS-a pokazala veću zaposlenost jer razlika od 54.400 zaposlenih nije mala.
No, bez obzira na to da li se uzmu podaci Ankete o radnoj snazi RZS-a ili Centralnog registra obaveznog socijalnog osiguranja, više je nego jasno da je Srbiji hitno potrebno veće zapošljavanje jer postojeći broj zaposlenih teško da može da „izdržava” postojeće penzionere, nezaposlene, primaoce socijalne i druge državne pomoći. Naime, na evidenciji Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje na kraju prošle godine bilo je 1.735.942 penzionera. Dakle, nešto manje nego zaposlenih. U isto vreme, na evidenciji nezaposlenih bilo je 743.518 ljudi. Kako upravo zaposleni iz svojih primanja izdvajaju doprinose i za penzijsko i invalidsko osiguranje, ali i za nezaposlenost, proizlazi da – nešto više, ili manje u zavisnosti od izvora – oko dva miliona zaposlenih treba da izdvaja novac za 2.479.460 penzionera i nezaposlenih jer se toliko dobije kada se saberu oni koji primaju penziju i oni koji su bez posla. Drugim rečima, na izdvajanja zaposlenih čeka oko pola miliona ljudi više nego što Srbija ima ukupno radnika. U više od trećine opština u Srbiji trenutno ima više penzionera nego radnika jer su mnogi nekadašnji giganti prethodnih decenija propali, a zaposleni spas potražili i našli u Fondu PIO.
Već godinama je jasno da je penzijski sistem Srbije neodrživ i da ga je teško popravljati sve dok na jednog penzionera „dođe” jedan radnik, a o onima koji su bez posla ili čekaju pomoć države da se i ne priča. Svi rešenje vide u većem zapošljavanju, ali ono godinama izmiče i umesto da se povećava broj radnika, povećavaju se evidencije Fonda PIO i NSZ-a. U takvoj situaciji ne čudi podatak da su primanja penzionera u Srbiji postala osnovni izvor potrošnje i da svaki treći dinar u kući dolazi upravo od penzije. Primanja najstarijih građana u Srbiji mesečno dostižu 31,5 odsto ukupnog kućnog buyeta.
Mada je prosečna penzija upola manja od prosečne plate u Srbiji, podaci pokazuju da su penzioneri i najredovnije platiše komunalnih proizvoda i usluga, ali i da gotovo polovina njih izdržava decu, pa i unučad, čak i ako ne žive zajedno s njima. Pomažu i deci koja su zaposlena a primaju minimalnu platu ili mesecima rade a ne dobijaju zaradu. Jednostavno, postaje održivo samo ono domaćinstvo u kojem ima i penzionera jer su penzije postale jedina sigurna primanja, koja redovno stižu dva puta mesečno.
Dakako, postojeći broj zaposlenih ne može da uplati dovoljno novca u penzijsku kasu za isplatu i tako malih prosečnih penzija, zbog čega se iz buyeta Srbije izdvaja 50 odsto izdataka za penziju. Međunarodne finansijske organizacije traže od Srbije da zarad buyetskog deficita smanji učešće u isplati penzija, ali to bi značilo da se dovedu u pitanje i tako mala primanja srpskih penzionera. Dotacije Fondu PIO za redovnu isplatu penzija mogla bi smanjiti samo povećana zaposlenost, a ona zavisi od mnogo čega, a pre svega od investirora koji će otvarati nova radna mesta.
LJ. Malešević