VAROŠKI SPOMENAR: Užina
Na putu do posla takoreći svakodnevno prolazim Ulicom Novosadskog sajma. Osnovna škola „Petefi Šandor” i đaci koji žure da kupe užinu u vreme velikog odmora redovno
me podsete na moje đačko doba i osam nezaboravnih godina provedenih u istoj toj, zapravo, sada za jedno krilo većoj, obrazovnoj ustanovi.
Kada smo bili mlađi, većina učenika išla je organizovano na užinu. Strpljivo smo po odeljenjima čekali u redu za trpezariju, uz omiljeno „propuštanje” jedni drugih, što nam je bila posebna zabava. U to vreme mogli smo pritisak da dignemo jedino dežurnoj učiteljici ili majstoru-domaru Pišti, dok je spremačica (danas ih đaci zovu „tetkica”) Vilma tolerisala dečje ludorije.
Kako smo se približavali osmom razredu – a reč je o kraju sedamdesetih godina prošlog veka – tako smo na velikom odmoru hitali u nama omiljeni mlečni restoran prekoputa škole. I mala samoposluga bila je često posećivana, ali ponuda koju je nudio pomenuti „restoran” više nas je privlačila.
O garniranim sendvičima već je bilo reči, ali apsolutni hit tog vremena za sedmake i osmake bila je poslastica koja se sastojala od četvrt ’leba i 200 grama ruske salate! Naime, tada je ruska salata dopremana na ovalnim tacnama u obliku torte, a prodavana je na merenje. Užitak kojim smo dubili sredinu hleba i potom unutrašnjost korica četvrtine vekne punili ruskom salatom, teško je opisati.
Taj ukusni zalogaj obično je bio zaliven „koktom”, pićem našeg detinjstva i redovne asocijacije na dane provedene u osnovnoj školi.
S. Savić