Ženski lik: Uvek biti izvanredan
Godine 2011, Sterijinu nagradu dobila je Branka Petrić za ulogu u predstavi „Rođeni u Yu“, u režiji Dina Mustafića, a u postavci JDP-a iz Beograda. Ovo je bila druga nagrada
koju je Branka Petrić dobila na Pozorju, posle one iz 1986. Iste godine, nagradu je dobila i Anita Mančić za uloge u predstavama „Rođeni u Yu“, i „Pazarni dan“ Aleksandra Popovića u režiji Egona Savina i postavci Ateljea 212. Aniti Mančić je ovo bila četvrta nagrada na Pozorju od ukupno pet koliko ih je do sada dobila (1999, 2002, 2008, 2011, 2015). Te 2011. godine, svoju drugu Sterijinu nagradu, posle one u 2009, primila je i Nada Šargin za više uloga u predstavi „Metamorfoze“ po Ovidijevom tekstu, u režiji Aleksandra Popovskog i postavci JDP-a.
Sledeće 2012. dodeljene su ukupno tri nagrade za glumu, od kojih su dve pripale glumicama. Nagradu za glavnu žensku ulogu dobila je Hana Selimović za lik Sene Zolj u predstavi „Otac na službenom putu“ Abdulaha Sidrana u režiji Olivera Frljića, a u postavci Ateljea 212.
Hana Selimović je rođena 1987. godine u Beogradu, gde je završila Filološku gimnaziju i privatnu Akademiju umetnosti u klasi Nebojše Dugalića. Hana Selimović glumi u Narodnom pozorištu i Ateljeu 212, gde je proglašena za glumicu godine, a radila je i kao asistent na Akademiji koju je završila. Dobitnica je više domaćih i stranih priznanja, uključujući nagradu filmskog festivala „Pau“ u Francuskoj. Meša Selimović je njen deda-stric. Drugu nagradu za glumu dobila je te godine Silvia Križan za lik Glasnika u predstavi „Marat the Sade“ Petera Vajsa, u režiji Andraša Urbana i postavci Novosadskog pozorišta (Újvidéki szinház).
Silvia Križan je 1998. diplomirala na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, i deo je stalnog ansambla Novosadskog pozorišta. O liku Glasnika, za koji je dobila ne samo Sterijinu nagradu, već i priznanje „Večernjih novosti“ rekla je: „Jako mi je teško svaki put kada ponovo treba da se vratim tom liku. Predstava obiluje brutalnostima, odsecanjima ruku, giljotinom... Sve te grozote duboko proživljavam, svaki put i plačem bezmalo od početka do kraja predstave. Ne poričem da je ta Sterijina nagrada vrhunac moje karijere, ali to je i otežavajuća okolnost. Ja nisam tu nagradu dobila za tu ulogu, nego samo za tu jednu izvedbu. E, sad da li ste vi uopšte inače dobri, a tek da li ste u drugim predstavama dobri, to je pitanje. Meni je to obaveza, jer sam primorana da uvek budem izvanredna.“
Sledeće 2014, nagradu je dobila još jedna glumica Novosadskog pozorišta, Emina Elor, za lik Koštane u istoimenoj predstavi Andraša Urbana u postavci Narodnog pozorišta iz Subotice.
Emina Elor je rođena 1982. u Subotici. Osim u svom matičnom pozorištu, igrala je i na velikom i malom ekranu, mada je šira publika najviše pamti po ulozi Katarine u seriji „Vratiće se rode“. Igrala je najrazličitije uloge u svojoj karijeri, od komično-tragičnih (u „Operi ultimi“ se istakla kao jedna od naših glumica sa najboljim osećajem za komiku), preko zavodnica i seljanki, do Elektre, Baumove Veštice sa Zapada, pa i samog Lucifera. Od značajnijih nagrada, uz Sterijinu, dobila je i dva Patakijeva prstena.
Drugu nagradu te godine dobila je Ivana V. Jovanović za ulogu Olge Ristićke u predstavi „Gospođa Olga“ Milutina Bojića, u režiji Gorčina Stojanovića i postavci Narodnog pozorišta iz Sombora. Ivana V. Jovanović (1973) je rođena u Jagodini, a postala je stalni član Narodnog pozorišta u Somboru 1998. Glumila je na televiziji i na filmu, mnogi je pamte po ulozi Lude Zore u Jagodićima.
Prošle 2015. godine, na 60. Sterijinom pozorju dodeljene su tri nagrade za glumice. Prvu je dobila Jelena Đokić za ulogu Karoline u predstavi „Karolina i Kazimir“ Ota fon Horvata u režiji Snežane Trišić i produkciji Ateljea 212. Ovo je bila druga Jelenina nagrada. Nagradu je dobila i Katarina Žutić za lik Erne u istoj predstavi.
Katarina Žutić (1972) je završila Akademiju umetnosti u Beogradu, gde je i rođena. Glumi u pozorištu (Atelje 212), na malom i velikom ekranu. Najpoznatije uloge su joj u filmovima i serijama „Pljačka Trećeg rajha“, „Dorćol – Menhetn“, „Kartina“, „Proputovanje“, „Vizantijsko plavo“, „Crni bombarder“, „Nebeska udica“, „M(j)ešoviti brak“... Ćerka je Svetlane Bojković i Miloša Žutića. Svira bas u bendu „Kamikaze“. Još jedna nagrada dodeljena je Aniti Mančić za ulogu Blanke u predstavi „Dok nas smrt“ ne rastavi Mire Furlan.
Nastasja Pisarev
(Kraj)
Turbulentno i zabavno
U razgovoru za domaći filmski portal, na pitanje kako posle Sterijine nagrade vidi svoju budućnost, Hana Selimović je odgovorila ovako:
- Kako ćemo? Hoćete romantično, zavesa se diže, ja sam u belom i odmah plačem u velikom monologu? Ili želite realistično, zavese nema jer pozorište nema para, grupa glumaca urliče i skandira da želi promene. Po svaku cenu. Ja sam u drugom redu. Ako ćemo ono šta je zgodno za javno mnjenje, onda je to vrhunski tekst, sa vrhunskim rediteljem, koji mi je uzgred i muž, ljubavnik mi je neposredni partner u predstavi, a svi saradnici me obožavaju. A vi zapravo želite da znate slutim li ja šta će biti? Aha. E pa nemam pojma. Ali verujem da će biti turbulentno i zabavno.”
Intervjui mnogo smaraju
Izuzetno popularna Katarina Žutić kaže da se posle svega umorila od intervjua. Prenosimo delić njenog razgovora sa novinarem „Pulsa“:
- Intervjue naplaćujem u poslednjih pet-šest godina. Jao, brate, mene ti intervjui mnogo smaraju, a vidite po ceni da nije fora u lovi. Ne znam da li bih mogla da radim neki veliki intervju, pa da po milioniti put pričam o tome „je l’ mi mama pomogla, je l’ mi nije pomogla, je l’ mi tata pomog’o“ i slične gluposti. Počela sam da tiltujem pričajući jedno te isto. Nisam znala kako više redosled reči u rečenici da promenim da se sama sebi ne popnem na glavu. Ovako, tri-četiri puta godišnje, ne pada mi toliko teško. Znate kakvo je to opterećenje kad svaki treći dan, pored svog posla, treba jedno te isto da pričam za razne novine. Naravno, to se ne odnosi na izjave, jer izjave dajem kada god za to ima nekog profesionalnog opravdanja.