Tramvaji u sećanju, autobusi na ulicama
Gradsko saobraćajno preduzeće „Novi Sad” računa kao početak rada 30. septembar 1911, kada je pušten u rad prvi električni tramvaj u Novom Sadu, koji se kretao na pruzi dugoj sedam kilometara.
Od tada pa do danas, preduzeće je prolazilo kroz različite faze, ali je obnova voznog parka i modernizacija poslovanja bila uvek u prvom planu.
Trenutno u voznom parku GSP-a „Novi Sad” ima oko 300 autobusa, koji godišnje pređu oko 15 miliona kilometara. Radnim danima ima 3.655 polazaka i bude prevezeno oko 280.000 putnika.
Prosečna starost voznog parka je 13,5 godina, ali će vek autobusa biti smanjen s obzirom na to da je u toku podmlađivanje voznog parka, započeto pre godinu i po, pa će gradski prevoznik u 2016. biti bogatiji za 26 novih vozila. U gradskom prevozu ima 22 autobuske linije, a u prigradskom 33.
Širenje Novog Sada je neminovno otvorilo pitanje prevoza građana pa je obim prevoza putnika najamnim kolima, odnosno fijakerima (dvoprežna kola) i konfortablom (jednoprežna kola), stalno bio u porastu.
Kako je sve počelo
Dozvoljeni broj kola određivale su gradske vlasti. Tako je 1904. godine izdato 70 dozvola za jednoprežna najamna kola i 15 za dvoprežna. Gradska dozvola za jednoprege stajala je deset kruna, za dvoprege 20, a novac se uplaćivao u gradsku blagajnu. Svaka kola su bila obavezna da na vidnom mestu istaknu broj, da na označenim stajalištima, kao što je Železnička stanica, Parobrodsko pristanište, kao i na značajnim javnim mestima u gradu gde je bilo obavezno prisustvo fijakera i najamnih kola, stoje u redu na osnovu vremena pristizanja. Bez obzira na red, putnik je mogao izabrati kola po svom nahođenju, a cenovnik prevoza određivala je policija.
Po Statutu grada, gradska teritorija se nalazila „unutar rampe”, a cena svake vožnje preko rampe bila je predmet dogovora između kočijaša i putnika. Vlasnik kola je, po propisima, bio obavezan da zaposli kočijaša primerenog ponašanja, trezvenog, starog najmanje 16 godina, o čemu je uverenje izdavala policija. Osim toga, kočijaš je morao da poznaje grad i da ima iskustvo u upravljanju zapregom.
Izgled kola je, takođe, bio regulisan propisima. Kočije i saonice su morale biti od čvrstog materijala, udobne, čiste i spolja i iznutra i dobro održavane. Iznutra je bio obavezan kožni tapacirung, a kola su morala da imaju kočnicu. Konji su morali biti čisti a konjska oprema uredna. Za konje koji su ujedali bile su predviđene korpe, za vreme mraza i poledice morali su da imaju oštre potkovice, a kada su upregnuti u saonice, imali su o vrat obešena zvonca i praporce.
Radno vreme najamnih kola u sezoni od 1. marta do kraja oktobra bilo je od 6 do 22 sata, a u zimskom periodu, od 1. novembra do kraja februara, od 7 do 20. Na stajalištima, kao što je Brodsko pristanište, Železnička stanica i na mestima u gradu važnim za javni promet, bilo je obavezno dežurstvo cele noći.
Nova vremena ukinula šine
Na osnovu izveštaja gradonačelnika s redovnog zasedanja Skupštine opštinskog odbora, autobuski saobraćaj je u Novom Sadu uspostavljen 9. novembra 1931. godine. Godinu ranije, 1930, gradska uprava je donela odluku da se za potrebe javnog prevoza putnika kupe tri autobusa. Jedan je saobraćao Njegoševom, Masarikovom, Piroškom (Rumenačkom) ulicom do aerodroma, a drugi Bulevarom kraljice Marije, preko Mosta kraljevića Tomislava, Jelačićevom i Preradovićevom ulicom do Rokove crkve. Autobusi su kretali svako pola sata s krajnjih tačaka u oba pravca. Treći autobus služio je kao rezerva da bi svaki autobus svakog trećeg dana bio pregledan u garaži i dobro očišćen.
Javni prevoz bio je u stalnom porastu, sve do početka Drugog svetskog rata, kada je usled ratnih dejstava došlo do smanjenja tramvajskog saobraćaja, a nakon toga i autobuskog. Potpuni prekid tramvajskog prevoza nastao je 1944. godine, kada je usled bombardovanja teško oštećena električna centrala, a tramvaj je opet krenuo 25. maja 1945. godine, najavljujići nova vremena u životu Novog Sada pa i u organizovanju javnog prevoza putnika.
Rešenjem Narodnog odbora, 1946. godine osnovano je Gradsko saobraćajno preduzeće. Posle obimnih priprema, 1958. godine tramvajski prevoz u potpunosti se ukida i prelazi se na autobuski.
Radi boljih uslova za prihvat i opremu putnika u međumesnom saobraćaju, izgrađena je Međumesna autobuska stanica i u rad puštena u decembru 1967. godine.
Odlukom Skupštine opštine, 1991. godine Gradsko saobraćajno preduzeće proglašeno je za javno preduzeće u nadležnosti Grada. Ukinut je Radnički saveti i formiran Upravni odbor, u čijem sastavu su predstavnici Grada i preduzeća.
Z. Delić