okoTVoko: Sirtaki i razbuđeni duhovi

Naime, RTS3, uglavnom posvećen kulturi, prenosio je uživo sa 51. Bitefa nesvakidašnju 24-časovnu predstavu "Olimp", čuvenog flamanskog reditelja Jana Fabra, koja je otvorila ovaj festival, i time uzburkao uspavane srpske duhove.

Jer, ova predstava na eksplicitan, gotovo dokumentaristički način obrađuje antički period, trudeći se da vizuelno kopira atmosferu koja je vladala u gradovima Grčke za vreme proslava velikih  olimpskih bogova.

Za one koji vole umetnost i poznaju istoriju, dileme nije bilo: pažnje i divljenja vredna predstava jasno se poigravala sa sačuvanim i zapisanim, prikazujući nam koliko nam je točak istorije promenio običaje, verovanja, odnos prema sebi i prirodi. Kult tela tako je prestao da bude samo referenca u istorijskim knjigama, oživevši na daskama Centra "Sava".

Prikazivanje nagih tela u pokretu i međusobnoj interakciji, uzburkalo je javnost do te mere da se na društvenim mrežama ne stišavaju ni hvalospevi ni protesti, a njihovi autori tvrdo stoje na sopstvenim stanovištima, ne popuštajući ni za dlaku.

Oni koji su scene u kojima glumci nagi igraju sirtaki, uz pokrete kojima ističu seksualnost, nazivali nemoralnim i pornografskim, trebalo bi da pokušaju da razdvoje umetnost od stvarnosti.

Jer, jedna je stvar koristiti telo kao umetnički instrument, u predstavi u kojoj je svaki pokret pažljivo osmišljen u svrhu dočaravanja antičke epohe, a druga skidanje gaća pijanih rijaliti paćenika studiju-kavezu-zatvoru, punom silikonskih "savetnica", čiji je najvažniji zadatak da, pored tuče i čupanja za kosu, narodu prirede koji seksualni čin. Naravno, nije prijatno onima koji gledaju takve "noćne scene" da priznaju sebi da nisu ništa više od voajera, a "Olimp" im odlično služi da opravdaju sopstvene nemoralne nagone, izjednačavajući ih s umetničkim performansom. Grozno zvuči, zar ne?

Jan Fabr je obradio 20 antičkih tekstova, od Homera do Euripida. Jezik predstave je simbolički, a ljudsko telo u njoj predstavlja znak. Valjda smo to naučili za 50 godina festivala Bitef, rekao je direktor Kulturnog programa Nebojša Bradić, nadajući se da je time označio kraj rasprave.

Za one koji verno prate pozorišne događaje, naročito one eksperimentalne, sveže i nove, kakve bi predstave i trebalo da budu na Bitefu, naga tela, polivanje bojom i čerečenje živog mesa nisu ni novi ni šokantni. Naprotiv, predstava je urađena s puno pažnje, gotovo bez direktnog kontakta između aktera, a najviše je, pored poznavanja prilika u antičkom dobu koje je oslikano sa gotovo hirurškom preciznošću, fascinirala umetnička posvećenost glumaca koji su goreli na sceni čitavu noć i dan.

Čak i ako niste ljubitelj pozorišta, 24-časovni prenos sa tridesetak kamera, uz režiju Miška Milojevića i Andreje Lazić, ozbiljnu produkciju s kamermanima koji se smenjuju na dva sata, ali i tekstualnom komunikacijom sa gledaocima, morao bi da vas fascinira.

Jer, RTS je ovim potezom pokazao da ume i može da bez greške tehnički izvede vrlo zahtevan zadatak, ostvarujući time svoju osnovnu namenu: da pretplatnicima prikaže ono najbolje što se u ovom trenutku dešava u zemlji, u svakom smislu.

Pa, ako je makar na jedan dan, RTS3 uspeo da privuče gledaoce, čak i one koji su zbog "golotinje" na trenutak napustili "Parove" i "Zadrugu", vredelo je.

Ivana Vujanov