Kako su Karlovčani od austrijskog cara dobili privilegije, a domaći komunisti im ih oduzeli
Da nije komunistička vlast posle Drugog svetskog rata pomrsila račune Karlovčanima u skladu sa svojom ideologijom razračunavanja sa svim i svačim, i oduzela im zemlju u Jarkovcima koju su za zasluge dobili od poslednjeg muškog suverena iz dinastije Habzburgovaca, Karla VI, lane su mogli da se pohvale kako tri veka uživaju tu privilegiju.
U čuvenoj agrarnoj reformi, zemlja koju su do tada koristili dva veka i frtalj im je oduzeta i podeljena siromašnim Slovacima iz Stare Pazove i onim koji su bili zainteresovani za nju. Svojevrsno obeštećenje, ali ne svi i ne u istim razmerama, dobili su dodelom patrijaršijske zemlje u koviljskom ataru, u potesu Arhangelovo. Međutim, ubrzo ona postaje zadružna i Karlovčani ostadoše drugi put bez zemlje. Da li su u postupku restitucije uspeli da je se domognu, tema je o kojoj bi se moglo takođe pisati.
O tome kako su stanovnici Sremskih Karlovaca u trećoj deceniji 18. veka stekli tu privilegiju postoji legenda koju je zabeležio vrsni poznavalac prošlosti Novog Sada i Karlovaca Živko Marković, nekadašnji đak Karlovačke gimnazije, koji ju je po sopstvenom pripovedanju i čuo dok je gimnazijske dane provodio u Karlovcima. Po toj legendi, zemlju u pustari Jarkovci, Karlovčani su dobili od carice Marije Terezije, koja je navodno, oko 1745. išla sa svitom da poseti Petrovaradinsku tvrćavu koja je bila u izgradnji, ali ne stiže do odredišta zbog salauke, neviđenog nevremena na ulazu u Karlovce.
Pokušavajući da se skloni od provale oblaka zaglavila se u nekakvoj jaruzi iz koje su je izvukla dvanaestorica Karlovčana i odvukla u karucama do Dvorske bašte, na blagoj uzvišici. Navodno su je smestili u veliku odaju gde se čuva cveće zimi, u kojoj je ona i prenoćila.
Postoje i insinuacije kako su je spasioci ugrejali posle smrzavanja na kiši. Bilo kako bilo, carica je ranom zorom sutradan otišla u Osijek, ali Karlovčane nije zaboravila, nego je svakom od momaka dala po 12 jutara neplodne zemlje u Jarkovcima u znak zahvalnosti, ili kako su to skeptici protumačili, kao čin osvete za nešto što nisu uradili. Karlovčani su prihvatili dar, ali zemlju nisu obrađivali, već je zaparložili.
Da je ovde reč o predanju jasno je samo ako se zna da Marija Terezija za svoje vladavine nije bila u Sremu, a ni Dvorska bašta u to vreme koje se spominje nije postojala.
Zasluge za dobijanje te zaista neplodne zemlje u Jarkovcima pripadaju , pored cara i Karlovčaninu Petru Andrejeviću koji ih je izdejstvovao, o čijim sinovima Jakovu i Andreju, je bilo reči u jednom od prethodnih nedeljnih brojeva „Dnevnika“.
Godinu 1716. kada je Karlo VI objavio Turcima rat, Karlovčani su zapamtili po nedaćama. U julu Damad Alipaša zauze Karlovce, a nakon poraza osmanlija kod Vezirca, koji je tada sa Tekijama administrativno pripadao Karlovcima, mesto je delom i spaljeno. Pritisnuto razaranjima i nemaštinom, stanovništvo nije moglo da ispunjava obaveze koje mu je Dvorska komora nametala, bez obzira na situaciju u kojoj se našlo. Da nevolja bude veća, u to doba se intenzivno opravljala Petrovaradinska tvrđava u čemu su i Karlovčani potegli. Zbog svega toga Karlovčani šalju deputaciju u Beč na čelu sa bogatim i preduzimljivim trgovcem Petrom Andrejevićem, da moli pomoć pozivajući se na zasluge u tom i prošlom ratu. Car im je na veliko zauzimanje Petra Anrejevića dao na uživanje pustaru Jarkovce, Pazovu i Sase. Bilo je to nenaseljeno, državno, odnosno komorsko zemljište, koje se sastojalo od livada i pašnjaka na kojima su Karlovčani napasali stoku, a posle prodavali.
Car Karlo je tu svoju odluku formalizovao u vidu povelje 16. septembra 1721. godine, koja se danas čuva u Arhivu SANU u Sremskim Karlovcima. Pred rat je Kosta Petrović, veliki istraživač karlovačke prošlosti, objavio da se ona nalazi kod tadašnjeg predsednika opštine. Na sreću, posle rata našla se na pravom mestu gde će biti za sva vremena sačuvana.
Zahvaljujući dobijenim pustarama Karlovci počinju da jačaju materijalno. Zemlja je odmah data u zakup, jedan od zakupaca bio je i Petar Andrejević. Te iste godine, Dvorska komora ustupa deo karlovačkog atara Petrovaradinu pa granica između dva mesta postaje Zanoški potok.
Dvor je potvrdio povelju 1730, ali kada je karlovačko vlastelinstvo petnaest godina kasnije smanjeno, Marija Terezija, kćerka Karla VI, je oduzela Karlovcima Sase i Pazovu. Jarkovci 1746. prelaze u privatno vlasništvo Karlovčana. Svaka kućna numera, a u to doba ih je bilo hiljadu, dobija po četiri jutra zemlje. U međuvremenu su pašnjaci pretvarani u oranice. Zemlja je davana u zakup Slovacima, ali bilo je i Karlovčana koju su je obrađivali. Interesantno je da nije mogla da se prodaje nezavisno od kuće, jer je bila „vezana“ za nju. U slučaju prodaje kuće, s njom u paketu išla je i parcela u Jarkovicma. Tako je predratni trgovac vinima u Karlovcima, Branko Marinkov kupivši 1937. godine kuću u današnjoj Ulici mitropolita Stratimirovića 19-21, uz nju dobio i četri jutra zemlje u Jarkovcima.
Godine, 1946. zemljište prelazi u državno vlasništvo i tako se gase „Jarkovci“, kako su pojednostavljeno zvali posed od četiri jutra, dar austrijskog dvora.
Zorica Milosavljević