Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Iza izloga: Sve (ne)će biti OK

03.03.2019. 12:11 12:12
Piše:
Izvor: pixabay.com

Nema šta, svako ko kaže da su stvari ne tako davno bile puno jednostavnije - definitivno je u pravu. Manje potreba i apetita, manje ličnog (moja sreća, moja karijera, moj posao...), odnosno, nešto slobodnog prostora i za poneki opšti/zajednički interes, manje stručnosti...

Rezultat: više suštine i više toga završenog. Umesto toga, danas smo prilično iskomplikovali vlastite, ali i tuđe živote stalno izdvajajući neko novo „drvo“ koje onda doterujemo i uređujemo do u nedogled. A „šuma“ sve haotičnija i neuređenija.

Sve se maksimalno zakomplikovalo, te ne čudi da danas više za običnog čoveka nema sreće ni na poslu, ni u privatnom životu. Ništa radost i zadovoljstvo, samo neke kritike i nezadovoljstvo; taj „mali“ čovek je uglavnom kriv i nepodoban kako za sve čega se lati, tako i za ono što je igrom slučaja uspeo da izbegne. Nedovoljno je dobar za posao koji obavlja, ni kao supružnik se baš ne ističe po uspehu, a tek kao roditelj... Tu se toliko loše i nedoraslo trenutku pokazao, da država i njene stručne institucije moraju sve češće da reaguju i glume detetu mamu i tatu. 

A ne tako davno, dok su dečiji problemi bili krajnje jednostavni, čini se kao i da je za roditeljstvo bilo više podobnih. Za početak, decu nije trebalo (poput neke interventne jedinice u kombinaciji s bar nekoliko propratnih službi) animirati i osmišljavati im višak vremena. Jer, dosada nije bila tema. Klinci su sami i bez ičije pomoći i stručnog vođenja rešavali pitanje „viška“ vremena. Bili su kreativni i maštoviti, odnosno, sposobni da se sami snađu i organizuju; da uključe mozak i osmisle šta bi mogli da rade. Dovoljno da se stvar reši. Slično je bilo i s bolestima – za temperaturu trljanje tela jabukovim sirćetom, masaža stopala i dlanova razblaženih (najbolje komovicom) rakijom ili bi se na čelo pred spavanje stavljala čarapa s izrendanim krompirom, za kašalj sirup, a za dijareju dve, tri kockice crne čokolade ili kašičica mlavene kafe i šećera. I, problem opet rešeni.

A, onda su se pojavili stručnjaci i to onako total profesionalno i tržišno orijentisani, a roditelji koji su se ponadali da će situacija s vaspitanjem i brigom oko deteta - uz stručno vođenje lajf koučeva, jogi letača, psihiologa, pedagoga i ostale podrške - konačno biti uređena i po željenim standardima „upasana“, vrlo brzo su se našli u novim problemima. Ispostavilo se da su u većini slučajeva problemi, umesto da se rešavaju, počeli da se umnožavaju. Izgleda da su igrači iz oba tima, u želji da se sve lepo sredi i „ispegla“, uspeli jedino da stvar iskomplikuju i da urone u neviđeno detaljisanje, što je zapravo drugo ime za komlikaciju. Poteškoće su počele da izranjaju kao pečurke posle kiše, a rezultat su opšti haos i preplašeni roditelji.

U prilog ovome i priča jednog mog prijatelja, koji mi se nedavno požalio da više ne zna ni šta da radi, ni kome da se obrati. Kako kaže, sve je počelo prilično (valjda iz perspektive nas matoraca, koji smo takve stvari prilično lako i bez ičije pomoći rešavali) bezazleno. Njegovom sinu, koji ima nekih 12 godina, nešto ranije nego drugarima iz razreda su počele da rastu dlačice po telu i licu. Malo zezanja i šale je u tom uzrastu za očekivati, ali da ga drugari (kako u učionici i školskom dvorištu, tako i u virtuelnom svetu društvenih mreža) neće ostaviti na miru više od pola godine – tome se moj prijatelj nije nadao. A dečak, koji je inače prilično zatvoren i koji se bolje snalazi u svetu kompjuterskih igrica, nego u ovom našem stvarnom, jednostavno ni na tragu da reši svoj problem. Pokušaj razgovora s detetom, a potom i treniranja sporta kako bi se klinac malo fizički i psihički „nabildovao“ nije dao željeni rezultat, te moj prijatelj odluči da potraži stručnu pomoć. Ode s malim kod psihologa, ispriča o čemu se radi, stručnjak porazgovara s detetom i na kraju – račun od 4.000 dinara za sensu, a kao terapija: depilacija...

I tako sad moj prijatelj, kao roditelj rekla bih manje pametan i „snađen“ nego što je bio juče, danas ne zna ni šta, a ni kuda. Kako je krenulo, jada mi se, još će ga proglasiti za lošeg roditelja, koji nedovoljno brine o sreći i blagostanju svog jedinca. Koji „nije sposoban“ da mu obezbedi kvalitetno i srećno detinjstvo. I tako, on ređa scenarije, svaki je strašniji od onog prethodnog, a ja lepo ne znam kako da ga smirim. Podsetim ga da svi iz njegovog okruženja znaju koliko voli svog sina i koliko mu je do njega stalo i, uz ono čuveno „biće sve OK, ne brini“, žurim dalje...

Kasnije tog dana, kad sam konačno malo „dospela“, razmišljam o tome kako smo sebi - plasiranjem apsolutno svega na tržište - baš ozbiljno „zabiberili“ živote. Prodajemo struku, ideju i integritet, baš kao i sve „organske“ (posebno one mesnatije) delove kako bismo potom kupili što više onoga što nam (ne)treba. Nikad srećni i nikad zadovoljni, naravno. A jednostavna formula (koja pritom i „radi“ posao) uvek ili bar u većini slučajeva postoji. Problem koji ovih dana muči mog prijatelja bi tako (ne sumnjam ni trenutka) kao od šale rešila starija komšinica sa sprata, koja je znanje „ispekla“ podižući svoju decu. Provereno „deluje“, a pritom je i potpuno besplatno. Možda kafica i nešto pride, tek da komšinica „zalije“ svoje dragocene savete.

Jasna Budimirović

Autor:
Pošaljite komentar