Moderni samuraj i IT stručnjak Gijom Huni našao dom u Srbiji
- Pravi čovek mora da se bori za svoj život, kao moderni samuraji prestane da kuka, počne da radi ono što voli i poboljšaja sve principima Džiu Džice - često ponavlja Gijom Huni, koji je pre dve decenije diplomirao u Parizu, a danas je deo marketinškog tima Univeziteta Metropolitan, otac slatke devojčice , nosilac crnog pojasa drugog stepena, trener i borac brazilskog Džiu Džica, vlasnik popularnih specijalizovanih sajtova.
Idealna mešavina istoka i zapada koji sanja da dobije naše državljanstvo da bi Srbiju predstavljao na međunarodnim takmičenjima.
- Rođen sam u Parizu, gde je moja mama, studentkinja Marija Luiza, Filipinka, srela švajcarskog Francuza Bernara Hunija, koji nije odoleo lepoti istoka te ostavio tadašnju verenicu. Prvu godinu života proveo sam u Francuskoj odakle se otac zbog posla preselio u Manilu. Na Filipinima, velikoj ostrvskoj zemlji punoj sunca živeo sam 12 bezbrižnih godina, no, morao sam se preseliti kad je tata, direktor velike firme, došao da radi u Parizu. Za mene veliki šok. Na Filipinima sam svaki dan sa drugovima bio na plaži, a sever Francuske je neprijatno hladan. Išao sam uglavnom u američke škole, studirao na engleskom, gledao ČN, slušao propagandu i mislio da su Srbi zlikovci najveći na svetu, a sad prijateljima svuda po svetu pričam da je u 19. veku, kad su Belgijanci u lancima držali robove, Srbija imala Ustav da je svako ko stupi na njeno tlo slobodan čovek.
- Već prvi dan fakulteta upoznao sam ogromnog, jakog Srbina, ali već posle prvih reči prestao ga se bojati, kao da se oduvek znamo. Prihvatio sam njegov poziv, otišao na žurku i ušao u srpski svet Pariza. Sledeće leto me je nagovorio da umesto u Španiju sa njim idem Srbiju - seća se Gijom. Došao sam 2000. godine, kad sam Srbi mislili da sam špijun, a ja po izlokanim putevima punim pasa lutalica prepoznao krajolike mojih Filipina, jer obe zemlje imaju tople, druželjubive i ljubazne ljude. Srbi su više vekova trpeli Turke, a Filipini stenjali 400 godina pod vlašću Španaca, pa Amerikanca.
- Tad sam u Parizu upoznao zanosnu Srpkinju Vesnu Domazet. Za mene ljubav na prvi pogled i prve reči. Iznenadila me je kad je na filipinskom rekla nekoliko reči, specifičnom jeziku koji malo zna van ostrva. Ali ona je više godina živela u Singapuru i imala drugarica Filipinke. A imamo i slične biografije, oboje po svetu pratili smo roditelje i išli u međunarodne škole. Posle studija Vesna je radila u Parizu pa 2004. uputila u Beograd.- seća se Gijom, koji joj se pridružio, a nije znao ni jednu našu reč. Daljina ga je vukla i 2006. vratio u Pariz. Posao je našao u velikoj firmi za nekretnine i tri godine po Maroku, Španiji, Bugarskoj i Rumuniji prodavao stanove i placeve. Stalno je bio u kontaktu sa Vesnom, koja mu je sve više nedostajala. U Beogradu se zaposlio na Fakultetu informacionih tehnologija, prvom srpskom sa sertifikatom onlajn učenja naročito značajnom u korona periodu.
- Za deceniju i po izrasli smo u univerzitet, pionir u IT obrazovanju. Naš rektor, moj tast Dragan Domazet, inače ministar nauka u Đinđićevoj vladi, bio je vizionar i uvek korak ispred drugih. Ako naši studenti žive van velikih gradova Srbije ili negde u po svetu mogu učiti na daljinu, a kad su u Beogradu ili Nišu u savremenim kabinetima. Kod nas se sve se može, osim ispit položiti bez znanja - naglašava Gijom. U odnosu sa studentima se trudimo, verujem i uspevamo da oblikujemo ljude koji kritički misle i sposobni su da naučeno prime. Zato još tokom studija dobijaju dobro plaćene pozicije. Jer deo smo velike porodice od preko sto univerziteta sveta.
Od kako je srpski zet, uspešno savladava ćevapčiće, svadbarski kupus, a i srpski jezik, ali mu se čini da nikad neće dve reči. U više bezuspešnih pokušaja trudi se da izgovori svlačionica i poslastičarnica. Ajde, mesto gde se prodaju slatkiši i nije mu tako važno, ali prostorija gde oblači kimono vrlo je značajna za Gijoma i njegovu veliku sportsku porodicu. Prvi put je došao ubrzo posle svog prijatelja i učitelja majstora Jovana Žerjala, koji je iz Francuske preneo staru japansku borilačku veštinu.
- On je u Beogradu Srbije utemeljio ne samo prvu već i najtrofejniju školu brazilske verzije Džiu Džice. Po ugledu na njega i ja sam osnovao Kijuru, srpsku akademiju s internacionalnim ugođajem. Svetsko a naše. Imamo pridruženu akademiju u Subotici i podružnice u Bosni i Turskoj - objašnjava Giom, koji obučava učenike obučava na srpskom, engleskom, francuskom, portugalskom i španskom jeziku, jer su u ekipi Brazilci, Australijanci, Tunižani...
- Decu stariju od četiri godine i učimo gimnastiku, samoodbranu, disciplinu, samopouzdanje i sportski duh što utiče na smanjenje vršnjačkog nasilja - ističe Gikom, posebno srećan što trenira i svoju ćerkica. Prijatelji su mu, kako se njegovo ime na francuskom piše komplikovano, prozvali Dragiša, od milja Gile, a prezimenu dodali ć.
Jelena Stamenković