Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

„HODANJE PO VODI”, ZDENKA VALENT BELIĆ Prolaznost u poetičkom ogledalu

28.12.2023. 17:29 17:33
Piše:
Izvor: Youtube printscreen/TV Ars Medija

Da bi se načinila knjiga izabranih i novih pesama i preosmislio postojeći poetički model, potrebno je više stvaralačke odvažnosti od pukog dodavanja novog starome. Svedenost, skladnost i sugestivnost naslova Hodanje po vodi ukazuju na spremnost pesnikinje za taj izazov.

Nakon zbirki Eterizacija van konTEKSTa (2018) i Apokrifi po Lilit i druga prokletstva (2020), Zdenka Valent Belić otvorila je čitaocu svoj poetski svet, snizivši liniju napetosti između nesvodivog etera i ograničenog konteksta, apokrifa i kanona, blagoslova i prokletstva. Mir je neodvojiv od prikaza hodanja po vodi, iako se prolazi nad uzburkanom stihijom sveta. Taj čin hodanja, međutim, nije lebdenje kao bestežinsko stanje. Svest o težini življenja ili o nepodnošljivoj lakoći postojanja postaje jezgro pesničke inspiracije, čiji potencijal se upravlja ka prevazilaženju čovečije sputanosti prolaznošću.

Poslednji stih prološke pesme glasi: „Hodamo po vodi zagledani u se”. Manja poetska celina završava se samoogledanjem, dok veća počinje, što zbirci izabrane i nove poezije omogućuje da bude svojevrsno poetičko ogledalo. U tom ogledalu ne sameravaju se samo ranija i novija poetička načela, već i motivi čije se semantičko polje menja i širi. Motivika pogleda i ogledanja uz mit o Narcisu zauzima značajno mesto u knjizi. Kada tek stvoreni čovek ugleda sebe u ženinim očima, on razumeva svrhu sveta. Lirska junakinja i zmija u njoj prekorno se odmeravaju, jer nijedna od njih nije ozbiljno shvatila svoju prolaznost. Temi prolaznosti prilazi se sa ironijom, pa i autoironijom, ali pesnički glas uvek zadržava smirenost i elegantnost u izrazu, bez dramatičnosti ili naglašenih intimističkih elemenata. Posmatrajući stihove Zdenke Valent Belić u okviru savremene srpske ženske poezije, u kojoj često preovlađuje intimističko-ispovedni modus pevanja, uočavamo da takvih tendencija u njenom delu gotovo i nema. Sa lirikom koja jeste introspektivna, ali usložnjena višeglasjem biblijskih i mitskih junakinja, autorka proširuje domete svog pesništva i nudi originalne vizure sveta. Naslovi takvih pesama usmeravaju čitanje na skrajnutu poziciju lirskog subjekta: „Dve perspektive Lotove žene”, „Nesačuvano pismo Milene J. Francu K.”, „Jadikovka potpazušnog pera Minervine sove”.

Tumačeći stihove u autopoetičkom ključu, gde pesnik „bilo kad, po nekom običnom danu” ulovi nevidljivu životinjicu za rep i pretvori je u stih, pratimo promišljenost pesničkih poteza. Običan dan u saglasju je s geslom „bez pompe”, dva puta ponovljenim u pesmi o smrti, dok su nevidljive životinjice sva bića kojima se pridodaju čula, da bi se kroz njih još jednom osetio svet. Suncu se daje čulo dodira: „Nikad ne hodam po travnjacima / kada cveta maslačak. // Nije pristojno gaziti / suncu po prstima” („Bonton”). Pristojnost se potencira kao zametak tihog dostojanstva, a ne kao bezličnost onih što „cede ljubaznost”. Da sedmog dana stvaranja Bog nije seo da počine: „Bio bi to goli pejzaž bez priče. / Bezglasna bi tela prostranstvom tumarala / lišena značenja, smisla i cilja”. Zato pesnikinja dosledno kroz zbirku daje svoj glas bezglasnima, dok gluve daruje čulom sluha. U pesmi o rastanku bivši ljubavnici „ćute na maternjem”, tuga „ima zečje uši”, praznina zuji „nemom nemilošću”, a golub samotnjak se pretvara u uvo. Iako „nema ugodne istine, / samo prijatnog ćutanja o njoj”, lirski subjekt se ipak odlučuje za reč, gustu kao smola, poput Raičkovićeve. Na taj način pesnikinja ne „oplakuje ljudsku smrtnost”, iako je misao o prolaznosti konstanta njenog pevanja.

Dramatične reči: „sve se osipa, sestro moja” junaka iz Kišovog romana Peščanik, povezane su sa zbirkom lajtmotivom peščanika i peska. Pesnički sistem Zdenke Valent Belić predstavlja ipak stabilnu zidanicu, koja ne biva urušena ponovnim strukturiranjem. Pre nego što je objavio knjigu u tom obimu, pesnik Borislav Radović je rekao: „Na kraju će se ceo život svesti na četrdeset pesama”. Toliko je pesama i u zbirci Hodanje po vodi, ali ne kao konačno svođenje računa, budući da ćemo pesnički razvoj autorke pratiti s velikim očekivanjima i u budućnosti.

Sanja Perić

Autor:
Pošaljite komentar