Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Stolar Mile humanista godine

01.12.2019. 12:01 12:05
Piše:
Izvor: Dnevnik (R. Hadžić)

Milorad Jurković iz Rakovca, poznatiji kao stolar Mile, proglašen je za Humanistu godine od Srpske zajednice u Njujorku, među mnogobrojnim kandidatima. Ovaj čovek je za četiri godine napravio 1.901 stolicu za hranjenje za bebe i pomogao mnogobrojnim porodicama koje teško žive.

Poklonio im je i mnogo više od stolica. Svoje vreme i pažnju posvetio je ljudima u nevolji, a i danas je u konktaktu sa mnogima od njih, ali i čovek od poverenja za ljude koji žele da pomognu i više, te ga često zovu kako bi samo on prosledio pomoć, čak iz Švedske. Pošto se pročulo za Miletovo veliko srce, danas mu mnogi šalju materijal, ali se javljaju i sa željom da kupe od njega stolice. On kaže da njegov rad nema cenu i ako neko želi da pomogne, da prosledi pomoć onima kojima je potrebna. I on sam živi skromno, najbitnije mu je zdravlje njegove porodice, jer kaže novac se zaradi i potroši, a čovek može samo jedno jutro da se probudi siromašan.

Pošto svoj rad i pomoć čini iz čiste ljubavi, nagradu za humanitarca godine odlučio je da dočeka kod kuće, umesto desetodnevnog puta u Njujork, koji mu je sledovao. Krenuli smo da ga posetimo, a „Dnevnik“ je pisao o čuvenom Miletu i pre dve godine, te se obradovao kad je čuo da dolazimo.

-Želeli su da mi plate put i smeštaj 10 dana da se malo odmorim u Americi, ali sam odbio kad sam sračunao koliko to košta- kaže Mile oko kog je u ovom trenutku prava medijska „pompa“, a on skromno kaže kako ne razume, jer je njemu potpuno normalno što je put odbio i što ne želi takvu nagradu.

Kako ističe, pare mogu pametnije da se potroše, izračunao je da bi put koštao 2.500 dolara (neki su mu rekli i tri hiljade).

-Obećali su mi da će taj novac biti uplaćen za lečenje nekog deteta, dao sam im na volju na izaberu i proslede novac kome je potreban- napominje Jurković. –Fondacija „Divac“ me je pozvala i saopštila da sam dobio nagradu, oni su i preuzeli plaketu, koju će mi poslati, a prisutnima sam se zahvalio preko video i napisao posle na društevnoj mreži da „nikakvu radost nema da svoje oči naslađuje, dok se nečije pune suzama“.

U njegovoj radionici mogli smo da vidimo osim dečijih stolica i drvene voziće. Upitavši ga kome su namenjeni, kaže kako sprema za novogodišnje paketiće za decu sa Kosova i Metohije.

-Kad je materijal dobar potrebno mi je dva sata da napravim stolicu. Toliko se sada firmi uključilo i šalje mi materijal, da moram i da ih zaustavim, jer ne mogu da postignem toliko  - kaže Mile. –Kad god sam rekao da nemam materijal, odmah su stizale palete. Pomoć sam uvek imao i sin Stefan mi pomaže u radionici kad god je slobodan. Miletov osamnaestogodišnji sin Stefan želi da nastavi tatin posao, ali dodaje da ima još vremena kada će mu pomagati.

I pre nego što je počela priča sa stolicama, nebrojeno ih je napravio i poklonio prijateljima i ne samo stolice, već i sanke, ljuljaške...

-Prva stolica za decu otišla je u Beograd porodici koja je više od deset godina čekala na dete i tako je sve krenulo i sa medijima. Nikada nisam mogao da zamislim da će priča doći do ovih razmera, mislio sam da ću podeliti 10,15, pa i 100 stolica. Nije problem ni što sam napravio toliko, nego je to sad otišlo na viši nivo- objašnjava Milorad Jurković. –Mnogo ljudi me prati i ima poverenja u mene i gde god ja nađem ljude kojima je pomoć potrebna, objavim vest i rešimo sve za 24 časa. Bilo da je reč o posebnim hematološkim kolicima koja ne mogu da se kupe u Srbiji, mi ih nabavimo za najkasnije dva dana. Iz Hrvatske ih pošalju, ja ih dočekam na autoputu i odnesem gde treba…

Kako ističe nijedna stolica nije naplaćena i sinu je ostavio u amanet pošto želi da nastavi njegov posao, da nikad nijednu stolicu ne naplati. Mile objašnjava da je pokrenuo svoju malu akciju iz jednog razloga „samo neka se deca rađaju“.

-Kad bi uzeo bilo kakav novac za njih, sve bi palo u vodu što sam radio. To nema cenu- smatra stolar Mile, koji je i restoranima poklanjao stolice koje su prvo želeli da kupe, sa rečima da doniraju novac u vrednosti koju imaju za bolesnu decu.

Njegove stolice sada koriste bebe iz cele Srbije, a pošto je poznat i po dijaspori, od tri, dve grupe iz Švedske koje skupljaju novac za decu iz Srbije, odredile su Mileta kako sam kaže da im bude „potrčko“, a pre bi se moglo reći čovek od reči i poverenja.

-Zovu me stalno i doniraju pakete i pomoć i samo pošalju, pa onda ja raznosim ljudima. Svi su mi bili gosti, vide šta radim, ali sam običan čovek i ne mislim da radim ništa neobično- smatra Mile. –Ne postoji mesto u Srbiji u kom nisam bio, kad mi objašnjavaju da žive u mestu do nekog, ja im objasnim kako može dotle da se dođe.

Prijatelj iz Vlasotinca mu je rekao da je ipak trebao da prihvati put, ali Mile kaže da je godinu dana imao američku vizu, pa nikad nije poželeo da ode.

-Rekao sam prijatelju da ode do Vlasine, naspe flašu vodom i da mi pošalje da se umijem. Kakvih sam se lepota nagledao u Srbiji, ne žudim da odem u Ameriku i gledam u beton - kaže Mile. –Ko je video ono što sam ja video, taj će me razumeti.

Milorad Jurković osim nagrade za humanitarce godine, dobio je i Sretenjski orden ove godine.

-Što duže radim ovo, čini mi se da je sve više bolesne dece. Ne mogu da pomognem jednom i da se ne okrenem, uvek pratim porodicu dokle god im je pomoć potrebna- kaže Mile i dodaje da je zahvalnost roditelja i dečiji iskreni osmeh najveća nagrada.

Šumske staze i besni muževi

Milorad Jurković, poznatiji kao stolar Mile, kaže da je pisao knjigu, pola Srbije bi se smejalo, a pola plakalo, kroz šta je sve prošao.

-Napunimo pun kombi stolica, pa razvozimo. Ostavi mi žena broj telefona, javi se muž. Dok ja objasnim ko sam ja, šta hoću i odakle mi ženin broj, skandal ispadne- priča kroz smeh Mile. –Znali smo i da se izgubimo, ne stane GPS signal, mi prolazimo kroz neku šumu, onda zovemo ljude i kažemo nek neko izađe iz šume i mahne nam nekom krpom, jer ne znamo gde smo. Išli smo u jedno selo, penjali se na planinu gde je taksista išao ispred mene da ne bi lutao, a drugi put nam je čovek rekao da se niko nikada nije popeo do njih, danas žive u Kuršumliji, našli smo im smeštaj koji se plaća, jer su deca kroz šumu išla osam kilometara peške da uhvate autobus za školu.

 Maša Stakić

 

Projekat „Beočinska hronika“ realizuje DVP Produkcija, a sufinansira Opština Beočin. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove lokalne samouprave, koja je dodelila sredstva.

Autor:
Pošaljite komentar