Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Obeležava se Savindan – školska slava

27.01.2021. 09:53 10:04
Piše:
Izvor: Sveti Sava, svetac koji je isticao vrednost knjige

Prosvetne ustanove u Srbiji danas proslavljaju školsku slavu – Svetog Savu, doduše bez uobičajenih priredbi, koje su, u pandemijskim okolnostima, zamenili prigodni video-zapisi posvećeni ovom svetitelju.

Začetnika srpske srednjovekovne književnosti, prosvetitelja, ktitora brojnih manastira, odakle se širila pismenost među narod, i vanredno obrazovanog čoveka za to vreme izabrale su kao zaštitnika još davne 1734. godine, otkad datira prvi pisani trag o obeležavanju Savindana, i to u Sremskim Karlovcima. Kao školska slava, regulisan je zakonom 2. januara 1840, za vreme vladavine kneza Mihaila. Odluku o tome doneo je Sovjet Knjaževstva Srpskog, na predlog lektora kragujevačkog Liceja Atanasija Nikolića. Dana 27. januara utvrđena je tradicija dodeljivanja nagrada i stipendija najboljim đacima i studentima, održavane su priredbe, svetosavski balovi i duhovne akademije.

Za svetkovanje ovog praznika bilo je i burnijih vremena od trenutnih. Poslednja proslava u školama, zabeležena 1946, već se razlikovala od predratnih, jer je tokom nje istaknut samo svetovni značaj Rastka Nemanjića, te je izostalo rezanje slavskog kolača, a već sledeće godine 27. januar je bio uobičajen nastavni dan. Posle poluvekovne zabrane, kakvu je nametnuo komunistički režim, 1990. godine Savindan se vraća u institucije obrazovanja.

O utemeljitelju naše duhovnosti i prosvećenosti i danas se raspredaju mnoge priče i legende, koje imaju prvenstveno edukativni karakter, učeći nas šta su to ljubav, mirenje, praštanje i znanje. Dokaze da njegova harizma nadilazi granice srpskog prostora možemo naći i u činjenici da je bosanski kralj Tvrtko Prvi krunisan na njegovom grobu, hrvatski stvaraoci ispisivali su pohvale Savi, a njegove mošti u Mileševi pohodili su hodočasnici različitih vera. Čak su i Muslimani oko Prizrena neko vreme slavili uspomenu na ovog sveca ne radeći tog dana.

Budući da raspolažemo sa veoma malo podataka iz epohe u kojoj je živeo, Teodosijevo svedočenje, pretočeno u „Žitije Svetog Save” nastalo s kraja 13. veka, dragocen je uvid u biografiju nesuđenog vladara iz nemanjićke loze, koji je sa 17 godina pronašao način da „izbegne vidljive lepote ovoga sveta” i da „prione Bogu”. Tako kaže da su veliki župan Stefan Nemanja i žena mu Ana dugo žalili što ne mogu da dobiju trećeg potomka, a onda se rodio Rastko. Po svemu napredno dete, sa nepunih 15 godina dobiće na upravljanje Hum, koji se prostirao od Dubrovnika do srednjeg toka Neretve. Međutim, svete knjige iz koji je „primao mudrost” navešće ga da pobegne na Svetu goru i zamonaši se, a kako piše Teodosije, među kaluđerima sa Atosa bio je i jedan Rus, kod kojeg se Rastko raspitivao o manastirskom životu. Svoju pravu nameru mladi Nemanjić nije otkrio ocu, već ga je zamolio za dozvolu da lovi, uz opasku da se ne ljute u kući ako zakasni, jer „onde ima mnogo jelena”. Nije bilo teško pretpostaviti kuda se uputio Rastko, te je župan zapovedio jednom od svojih vojvoda da sa pratnjom krene put Svete gore i vrati mu sina. Kada su ga napokon našli, mladić shvata da jedino „pobožnim i prevarnim” delom može izbeći povratak, pa zamoli igumana za zapoved da se pripremi oproštajna gozba, koja bi ih navela da pomisle kako se predomislio. Kad gosti „zaspaše u zaborav”, Rastko se zavetova Gospodu, postriže kosu, obuče rizu i zameni kršteno ime crkvenim – Sava. Vojničku poteru zamoli da roditeljima ponesu njegove haljine i „mladosne vlasi” kao dokaz da je živ, kao i pismo u kojem je izrazio nadu da će mu se pridružiti. Ovaj čin konačno će usmeriti bivstvovanje velikog srpskog duhovnika i sveca.

Videti ga isključivo kao duhovnog oca bilo bi nepotpuno. Njegova hodočašća, tokom kojih je proputovao veći deo tadašnjih srpskih, vizantijskih i mediteranskih zemalja, imala su i diplomatski značaj. Pod Savinim uticajem stasava i srpska srednjovekovna medicina: on osniva prve bolnice u Studenici i Hilandaru, piše propise za njihovo uređenje i bori se protiv nadrilekarstva. Po njegovim uputstvima oslikavaju se crkve, o čemu svedoči natpis iz 1209. na studeničkoj kupoli: „I mene rabotavšego pomenite Savu grešnago”, a Savin uticaj očit je takođe u arhitekturi, drvorezu, obradi plemenitih metala, tkanju i vezu.

S. Milačić

Autor:
Pošaljite komentar