Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

ROBERT SIČ, NESUĐENI RIBOLOVAC, POSTAO VRSTAN LOVAC Pali oriks i los, vuka pet dana čekao

26.03.2024. 19:00 19:11
Piše:
Izvor: Robert posle uspešnog lova u Africi (privatna arhiva)

Soba porodične kuće Roberta Siča u Temerinu, takozvana lovačka, prepuna je trofeja i prepariranih primeraka divljači s različitih kontinenata, a sećanje krcato dogodovštinama sa lovačkih ekspedicija kojima se broja ne zna.

Ne zna tačno ni koliko tih opipljivih uspomena sa lovačkih poduhvata poseduje, ali računa da samo trofeja srndaća ima oko 150, po deset jelenskih i trofeja jelena lopatara, četiri od divljih svinja... Ovaj uspešni temerinski privrednik lovom je počeo da se bavi slučajno pre 12 godina, ne sluteći da će to postati strast koja će ga voditi širom planete.       

- Brat me je jednom prilikom pozvao na pecanje, pa smo otišli na sajam da kupimo štapove- priča Robert Sič o svojim lovačkim počecima. - U ribolovu sam bio jednomi rekao „toliko od mene”, ali sam na sajmu video samostrel. Privukao mi jepažnju jer smo kao deca maštali o njima. Kupio sam ga kasnije iz Amerike i sa prijateljima gađao na strelištu u Temerinu. Onda smo došli na pomisao da bismo mogli da ustrelimo nešto. U Karađorđevu, u kom je bilo dopušteno pucanje sa samostrelom, oprobao sam se i u tome. Nisam uspeo ništa da odstrelim, pa je prijatelj rekao daprobam s puškom. Tu sam imao sreće. Odstrelio sam divlju svinju i tako sam se„pelcovao“.

Nakon vatrenog krštenja u Karađorđevu, odlazio je u zatvorena lovišta „Vojvodinašuma“, međutim, kako kaže, shvatio je da to nije pravi ugođaj, jer životinje u tim uslovima nemaju puno izbora. Potražio ih je na drugim mestima. Lovio je i u Sibiru, Kanadi, Grenlandu, širom Evrope. U Mađarskoj je član čak dva udruženja. Iz Južnoafričke Republike doneo je kudua, oriksa i antilopu, losa iz Sibira, sa Grenlanda mošusno goveče, iz Kanade crnog medveda, mrmota iz Austrije...       

- Boravak u prirodi me ispunjava. Mir i tišina koji tamo vladaju su neopisiv doživljaj. Sedenje u čeki, bacanje kukuruza kad lovimo svinje, posmatranje ptica koje jedu taj kukuruz dok one ne dođu... Ili kopca koji uhvati vrapca i odnese na najviši vrh, kao da ste u nekom filmu - kaže Sič.

Odstrel vuka je, samtra, san svakog lovca. A on je taj san dosanjao.

- Vuk je je možda najveći izazov lovcima. Malo njih ga odstreli, jer je mudar i  nepredvidiv. Pet dana sam ga čekao. Od osam uveče do 3 sata ujutru bismo ga lovočuvar i ja čekali. Nigde nije bilo ni traga od njega do petog dana. Pojavio se, desetak minuta je stajao u pložaju koji ne dozvoljava pucanje i pobegao. Posle pola sata s druge strane je došao i odstrelio sam ga. Imao sam sreće. On mi je i najdraži ulov. I tetreb se dosta teško odstreljuje. Pokušao sam u Sibiru i nisam uspeo, tri puta u Bosni i opet nisam imao sreće... Ali, ne odustajem. To je vrlo interesanta ptica, u vreme parenja ispušta zvuk od kog joj se u jednom trenutku zatvore ušni kanali i tada ne čuje ništa. U tim situacijama joj se može prići- priča Sič.


Trofeji putuju i po godinu

Lov je definitivno skupa rabota. Oprema, oružje, sam odstrel, prilično su visoke stavke. Deo visokih troškova čini i prenos odstreljenih životinja. Pored toga što je skup, zna da bude vrlo komplikovan, kao što je to slučaj sa dopremanjem iz Afrike, i dugo traje. Po godinu dana Robert Sič je čekao svoje trofeje iz Afrike,ali i iz Kanade. Posle toga sledi prepariranje.


Kaže da nije bio uživotnoj opasnosti ni na jednoj od lovačkih ekspedicija, ali mnoge nose određene izazove i rizike. Lov na divojarca u Alpima, u Sloveniji, pamti upravo po tome.

- U jednoj  ruci sam držao pušku, a u drugoj štap i hodao po kosini planine - kaže Robert. - Gde god staneš, klizi. Pomislo sam - samo da stignem kući živ, ne treba mi ništa. Lov je bio uspešan. Lovočuvaru koji me je vodio gotovo dva sata je trebalo da ode, izvadi drob i dovuče ga. Kad sam lovio mošusno goveče  na Grenlandu bilo je 38 stepeni ispod nule. Njega  je teško loviti, jer mu je stanište ogromno prostranstvo i samo rub nije pod ledom. Samo je dva sata po toj temperaturi  trajala vožnja kvadovima do odredišta. Svaki deo tela mora biti pokriven maksimalno, inače sve mrzne. Sve što sam poneo od kuće, obukao sam, još sam iznajmio kapu, pantalone i rukavice od fokine kože. Dešavalo se i da sa putešestvija dođe bez lovine. Kaže da ne postoji nešto što posebno želi od trofeja, izuzev tetreba, i dodaje da je tako, već bi otišao po njega i on bi bio na zidu. Ipak, dok to izgovara, sam sebe ispravlja i kaže  da bi to možda mogao biti lav. Sasvim je izvesno da će vrlo brzo Afrika biti ponovo Robertova lovačkadestinacija, a odstrel bivola cilj.

Z. Milosavljević

Autor:
Pošaljite komentar