Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

NALIČJE NOVOG SADA Tragedija unuke patrijarha Arsenija Šakabente

06.03.2024. 14:03 14:05
Piše:
Izvor: Dnevnik/ R. Hadžić

Jedna od najlepših starih palata na glavnom gradskom trgu, danas preuređena u Apolo centar,  decenijama je u varoši novosadskoj bila poznata kao dom Jovana Hadžića, prvog predsednika Matice srpske, ali i kao prvo utočište gospodara Jevrema Obrenovića nakon što je izbegao iz Srbije po dolasku Karađorđevića na vlast.

Ipak, ovo spratno zdanje u patini svojih zidova krije i zlehudu sudbinu imućne Eufemije rođene Rašković, unuke patrijarha Arsenija Šakabente i udovice jednog od najbogatijih novosadskih spahija - barona Jeftimija Ljubibratića.

Eufemija je rođena 1736. godine u Starom Vlahu na jugozapadu Srbije. Bila je kći Atanasija Raškovića, naslednog beratlijskog kneza, koji će u Austro-turskom ratu 1737. prići Austrijancima, da bi, nakon njihovog poraza, sa ženinim bratom, patrijarhom Arsenijem IV, predvodio Drugu seobu Srba. U Austrougarskoj će potom Rašković postati obrstar varadinske regimente sa stolicom u Mitrovici i dobiti plemstvo uz koje je išlo i zamašno imanje.

Eufemija je najpre bila udata za futoškog spahiju, pukovnika Jovana Černovića, i s njim je imala sina ali dečak, nažalost, nije dugo poživeo. A koju godinu nakon pukovnikove smrti, ona će poći za barona Jeronim Ljubibratića. Knjige starostavne vele da je Eufemija u svom vlasništvu tad već imala kuću na Velikoj pijaci, koju je 1760. kupila od Jermenina Josifa Minasa, dok je Ljubibratić u vreme ženidbe bio težak oko 150 jutara zemlje. To poprilično bogatstvo nije, međutim, učinilo da ovaj brak bez dece bude srećan. Naprotiv.

U svom testamentu, koji je načinila 1778, Eufemija navodi da je odnela baronu sve svoje imanje, a da se on prema njoj ponaša kao tiranin tako da je, „da bi goli život spasla”, morala da pobegne svojoj sestri Pulheriji, koja je bila udata za majora gradiške regimente Jevtu Miloradovića. Nakon toga više nisu zajedno živeli, a formalni razvod je izbegnut poravnanjem u kojem je Ljubibratić pristao da ženi isplati 7.000 forinti i vrati sav njen nakit, zlatne toke Atanasija Raškovića i, što je najvažnije – kuću. Istovremeno joj je dopustio da može odvojeno od njega živeti, dok se Eufemija obavezala da od barona „nikada ništa više neće tražiti”. 

U knjigama starostavnim piše i da Eufemija nikada sa svojim imanjem nije tvrdovala, naprotiv - „nevoljnima je bila obrana, tužnima uteha, sirotinji majka”. Izdašno je pomagala škole, siromašnu decu zaodevala, dosta je davala i crkvi, a ostalo je zabeleženo da je u austrijskom ratu s Turcima sama finansirala pet regruta - i to ne samo tako što im je kupila opremu i oružje, već im je i za platu izdvajala tokom celog trajanja vojne. Posebna priča vezana je za Milu, kćerku Jovana Herića iz Požarevca, koja se u muškoj odeći tukla protiv Turaka na austrijskoj strani. Kada je rat završio, Eufemija je Milu pozvala k sebi, darovala je sa 200 forinti a potom joj je i državnu pomoć kod carskog dvora izradila. 

Jeftimije Ljubibratić umire 1779, a nepunu deceniju kasnije novosadski magistrat izdaje atestat prema kome je Eufemija umno toliko poremećena da nije u stanju starati se o svom imanju. Tome je prethodilo svedočanstvo njene sluškinje Ane Hajne, koja se zaklela da je jedne noći baronica „po kujni odala i rušila, mlateći oko sebe velikim kuhinjskim nožem”. Magistrat je ocenio da kod Eufemije, doduše, ima intervala zdrave pameti, ali izvan tih časova nikog uza se ne trpi. Time se, zaključuje se u atestatu, Eufemija izlaže opasnosti da bude pokradena ili čak, Bože sačuvaj, ubijena.

Predviđanje novosadskog magistrata obistinilo se u noći između 18. i 19. marta 1816. Razbojnici su se uvukli u stan osamdesetogodišnje Eufemije i – ugušili je. I premda se zločin dogodio u vreme nešto učestalijih krađa po varoškim kvartirima i dućanima, „budući se u gradu namnožilo manguparije i kesaroša”, sve je zbunila činjenica da je iza navodne pohare u kući nađeno mnogo srebrnog novca, skoro 800 forinti, zatim dve vredne kubure, ostale još od Atanasija Raškovića, kao i mnogo drugih dragocenosti, koje su procenjene na preko 6.000 forinti. Stoga se o ubistvu bogate udovice pričalo danima, što u novosadskim salonima, više po kafanama.

Prebirani su mogući motivi, pretresala se poznata i manje poznata porodična istorija, a tu i tamo se znalo upreti prstom u ovog ili onog rođaka. Tek, najsumnjiviji društvu bio je sinovac joj Pavle Černović, konzilijar, koji je, biće, netom pre zločina upao u ozbiljne novčane neprilike – tulilo se o golemim kockarskim dugovima, propalim špekulacijama i koječemu drugom, mada ništa od toga nikada nije zasigurno potvrđeno. A ni vlasti nisu, bar ne javno, istraživale ni Černovića ni druge moguće naslednike, već su čekale da doušnici nekog prokažu. Ali se razbojnici, očigledno unajmljeni da pošalju nesrećnu Eufemiju kod barona Ljubibratića, nisu hvalili po varoši svojim nedelom, te će ceo slučaj polako prekrivati zaborav.

Govorkanja su, istina, malo oživela kada je dva leta kasnije Pavle Černović zvanično prijavio svoje pretenzije na ostavinu Eufemijinu. Javiće se kasnije i naslednici pomenutog Jevte Miloradovića – izvesna Ernestina rođena Malenica, udata Kojić, te braća joj Jovan i Nikola Malenica od Stamore. No, na kraju niko od njih neće dobiti ni cvonjka. Delegirani vojnički sud dosudiće 8. oktobra 1818. svekoliko imanje Pulherijinoj jedinoj kćeri Mariji, udatoj za Josifa Vojnovića, poručnika graničarske regimente u Brodu. Tačnije, ne baš celo imanje, jer je na palatu u centru varoši u kaducitet uzeo grad Novi Sad, da bi je 1837. prodao narečenom Jovanu Hadžiću. 

Miroslav Stajić

Autor:
Pošaljite komentar