Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

REZON: Minsko polje nasleđenih političkih grešaka

19.06.2022. 08:59 09:00
Piše:
bojovic
Foto: Privatna arhiva

Ko god misli drugačije od onog što tvrdim - ili je nepopravljivo zaražen virusom zaborava,  ili je poremetio umom.

Ili je bio saučesnik u uništavanju naših života i države. Žurba da se udovolji zahtevima evropskih političara, na kojoj insistiraju Vučićevi protivnici, samo je još jedna u nizu katastrofalnih grešaka koje su smislili, predložili i uradili tokom svog bavljenja politikom.

Katastrofa u politici može da se tumači kao skup propuštenih prilika. Ali nije tačno da je sadašnja opozicija nešto propustila. To je klopka. Smišljena obmana. Porpagandni trik. Brzinom svetlosti prodali su sve što su mogli. Vodu. Vazduh. Nebo. Zemlju. Rude. Ljude su prodali stranim bankama, koje su im uzele štednju iz slamarica da bi im davale zelenaške kredite. Da su ostali na vlasti do danas Srbija ne bi bila vlasnik ničega. Pa ni same sebe.

Aktuelni opozicioni manifest jeste da sporost rešavanja zahteva Zapada slabi Srbiju. Zato zagovaraju hitnost u odlučivanju, jer znaju da Srbija od te brzine ne bi imala nikakvu korist. Naprotiv. Istina je potpuno drugačija. Brzopletost bi dovela do nepovratnih šteta. Za državu. I građane. Što brže budemo ispunjavali zahteve, to ćemo brže slabiti. A opozicija u toj šteti vreba svoju šansu da se slabljenjem države dočepa vlasti. Ta ideja je nastavak njihove stare politike.

Istoričar gleda u prošlost, a političar u budućnost. Aristotel nije mogao da pretpostavi da će u jednom trenutku ljudskog razvoja greške jedne, uslovno rečeno, kratkotrajne vladavine, moći tako dugoročno da određuju i koče budućnost jedne države. I jednog naroda. Srbija je dokaz za to. Komplikacije praktične politike nikad nisu proizvod aktuelnog trenutka. Svaki politički akt ima svoju predistoriju. Svaki problem ima svoje faze razvoja. Trenutna pozicija Srbije na Kosovu i u odnosima s Rusijom i Evropskom unijom nije prosti zbir aktuelne preraspodele moći i želja na političkoj mapi Evrope. I sveta. KPJ, Milošević, a naročito DOS, napravili su od budućnosti Srbije neobeleženo minsko polje. Svaka nagazna mina s kojom se susrećemo danas posejana je u poslednjih pola veka.

Ključno seme samouništenja posejano je prvo 1968. Setva je nastavljena 1974. i 1989. godine. Da bi konačan plod dala 2000. godine.

- Čitati budućnost je teško, ali videti čisto u prošlost je još teže. Kažem čisto, to jest, bez osvrtanja na bilo šta što se dogodilo u međuvremenu - kaže Edmon Žalu.

Kad razgrnemo romantičnu predstavu o studentskim protestima koja se već 54 brižljivo neguje, dobićemo jednu sasvim drugačiju sliku. Protesti su organizovani da bi se na njima regrutovale nove snage koje će u času istorijske neophodnosti iskoračiti iz senke i preuzeti vlast. Antibirokratska revolucija zapravo je izvedena da bi se s vlasti uklonile komunističke birokrate koje nisu bile kadre niti voljne da demontiraju vlastitu državu, i sve njene vitalne organe - fabrike i institucije. Na vlast je dovedena nova elita.

Klopka je bila postavljena i devedesete su bile neizbežne. U svim republikama novostvorene elite bile su programirane za rat. Sukob je bio i cilj i sredstvo. Rat je služio da se republike bivše SFR Jugoslavije ekonomski razore i učine zavisnima od Zapada. Da se razori privreda i ekonomska sigurnost građana.

Prodaja fabrika strancima i domaćim tajkunima, kao i gašenje fabrika kroz neuspešnu privatizaciju bio je ključni element tog plana. I da se onda, nakon uspostavljanja novih vlasti, strancima omogući da instaliraju svoju industriju.

Počelo je s građevinskim, prehrambenim, hemijskim i farmaceutskim sektorom. Opstao je mali broj fabrika i proizvoda. Gvožđe, cink, bakar, olovo, staklo, kao važne robe, koje strateški nismo smeli da imamo, prošle su kroz agoniju uništenja. Bor i Smederevo se posle dve decenije propadanja ponovo dižu. Ali je uništena kompletna industrija poljopriverdnih mašina. Automobilska i elektronska industrija. Od 5. oktobra do 2012. sve te pozicije su zauzeli stranci. Zahvaljujući tome u Srbiji danas ima tako mnogo nemačkih fabrika. I zato Nemačka smatra da je u poziciji da nam nameće svoj stav.

- Predistorija i postistorija nekog istorijskog fenomena otkrivaju se u samom fenomenu - pisao je Valter Benjamin.

Šta se desilo najbolje mogu da objasne opozicionari. Oni su kragujevačku zastavu uništili i poklonili Italijanima, da bi danas njeni vlasnici Amerikanci, koji su u međuvremenu postali vlasnici Fijata, 1.500 ljudi proglasili viškom. I, ma koliko to prozapadna medijska mašinerija, oličena u Šolakovim medijima pokušava da prebaci aktuelnoj vlasti, to nije tačno. Jer, kragujevačku „Zastavu„ nije uništio Vučić. Već DS i G17 Plus. Kao i ostatak srpske privrede. Svi problemi s kojima se Srbija suočava danas nastali su u periodu između 2000. i 2012. godine.

Pritisak može da znači samo jedno. Stranci računaju da iz našeg ponovnog slabljenja mogu izvući nove koristi, kroz privatizaciju preostalih resursa. Međutim, pritiskanjem Srbije Zapad ne može dobiti ništa. Iz dva razloga. Već smo im sve dali za vreme DOS-a. Naše rude. Našu vodu. Našu zemlju. Naše fabrike. A ono što je ostalo, EPS, Telekom i vodovodi, to im ne damo.

Uz to, Srbija više nije zemlja koju može da ucenjuje kako ko stigne. Još je važnije to što će pozicija Srbije s vremenom dodatno jačati. Ekonomski i politički. Vremena se menjaju. Evropskoj uniji trebaju brzi poeni, nama ne. Brzina na kojoj insistiraju Nemci, Austrijanci, Amerikanci želi da nas zavede da nismo bili dovoljno neoprezni. Dovoljno politički glupi. Dovoljno nerazumni. Da treba da nastavimo da se ponašamo kao stado koje hita da bude hrana evropskim liderima.

Vreme je naš najveći saveznik. Što više, što manjih, što sitnijih koraka, između kojih treba nastojati da se izvuče maksimum koristi i od Istoka i od Zapada, to bolje po nas. Rat u Ukrajini biće završen u jednom trenutku. Nema ratnih sukoba koji večno traju. Što više Rusija bude išla na istok i kako se istočno tržište bude razvijalo nauštrb Zapada, tako će srpski potencijali dobrih odnosa s Rusijom i jeftinih energenata u budućnosti sve više postajati roba na ceni. I pozicija u vezi s Kosovom može da evoluira protokom vremena. Može se desiti da ono što je danas nemoguće za 20 godina bude sasvim realno. Pozicija Srbije je loša zato što su u prethodnih 54, odnosno 104 godine, Srbi sami doprinosili svojoj propasti.

Pretpostavka opozicije i njima bliskih intelektualaca da će Srbija uvek imati samo neprijatelje je čist defetizam. Ona je autodestrukcija. Samodiverzija u kojoj diverzanti čine više štete nego što se od njih traži.

Evo nepobitnih dokaza. Amerika i Rusija su danas krvni neprijatelji. Ali, to nije bilo tako oduvek. U četiri obraćanja naciji, od 1824. do 1828. Yon Kvinsi Adams ističe odlične odnose SAD s Rusijom.

- Smrću ruskog cara Aleksandra, koja se dogodila istovremeno sa početkom poslednjeg zasedanja Kongresa, Sjedinjene Države su lišene dugogodišnjeg proverenog, stalnog i vernog prijatelja. Rođen u nasleđu apsolutne moći  taj monarh je od mladosti bio naučen da oseća snagu i vrednost javnog mnjenja i da bude razuman da bi interese njegove vlastite vlade najbolje unapredio iskren i prijateljski odnos sa ovom Republikom, kao što bi interesi njegovog naroda bili unapređeni liberalnim odnosom sa našom zemljom. Iskrena i poverljiva razmena osećanja između njega i Vlade Sjedinjenih Država o pitanjima Južne Amerike dogodila se u periodu koji nije mnogo prethodio njegovoj smrti, i doprinela je da se popravi taj kurs politike koji je drugim vladama Evrope ostavio ne alternative, već da se pre ili kasnije prizna nezavisnost naših južnih suseda, za šta su primer već dale Sjedinjene Države.

On izražava uverenje da će se sklad i dobro razumevanje između dve nacije nastaviti i sa carom Nikolajem - kaže Adams u uvodnom delu govora 1826. godine.

U obraćanju naciji godinu dana kasnije, Adams sa žaljenjem obaveštava kongresmene da se Rusija nalazi u ratu sa Turskom. On polaže nade da će bog pomoći caru Nikolaju i Rusiji da pobede u ratu. I da će ta pobeda pomoći i Grcima da pobede u ratu sa Turskom. Te 1827, Amerika je u većem neprijateljstvu bila s Velikom Britanijom, s kojom je imala zabranu slobodne trgovine. Devedeset godina kasnije Vudro Vilson je promenio paradigmu američke spoljne politike. I od Rusije napravio najvećeg neprijatelja Amerike. I Zapada.

Dakle, ako su Rusija i Amerika za 90 godina od prijatelja mogle da postanu najveći neprijatelji, zašto bi se isključila opcija da se promene okolnosti u slučaju Srbije? Da na našoj strani ne budu samo Rusija i Kina, već da se spisak naših moćnih prijatelja uveća i promeni. Kao i da sadašnji zaštitnici kosovskih Albanaca pređu na našu stranu. To je moguće ako se stvari postave tako. Ukoliko se postavimo gubitnički, kako predlaže naša opozicija, i njoj naklonjena intelektualna elita, Srbija će uvek, zato što mi kao građani tako hoćemo, biti večita moneta za potkusurivanje.

Zato poziciju Srbije ne treba tumačiti tako fatalistički. Nijedno stanje nije konačno, i nije nepromenljivo. Geopolitika nije monada. Ljudi i okolnosti mogu da je izmene. Mi smo danas tu gde jesmo, jer su se naše političke elite duže od 100 godina, od Prvog svetskog rata, a pogotovo u poslednjih 60 godina, svojski trudile da odmognu Srbiji. Da je suprotstave interesima svih, i zdravom razumu.

Milorad Bojović

Piše:
Pošaljite komentar